Edi Ćelić

Na Umjetničkoj akademiji u Osijeku, gluma i lutkarstvo magistrirao je kao Magistar kazališne umjetnosti – akademski glumac i lutkar.

Edi Ćelić već sada je dobitnik brojnih nagrada za najbolja ostvarenja u lutkarskim predstavama ili predstavama za djecu ili mlade.

Neke od tih uloga ostvarene su i kroz izvedbe na Osječkim ljutima kulture.

Imali ste nekoliko glumačkih ostvarenja vezana za OLJK, možete li izdvojiti ono koje vam je najviše priraslo srcu? Podsjetite nas na ostala.

Pomalo nevjerojatno, ali imao sam ih čak šest. Uopće si nisam prije ovoga osvijestio da sam toliko bio prisutan na OLJK-u. Volim Jamesove mačke i Jonathanov let koje smo stvorili s Nikolom Zavišićem i Dunjom Jocić. Njih dvoje pronalaze drugačije načine kako pristupiti predstavama za djecu, ne zaziru od rizika i složenih emocija i zato je osvježavajuće biti u takvim podjelama. Ja magarac Dražena Ferenčine i Alena Čelića je za mene također jedan od favorita. U Magarcu najviše pamtim ludost koja bi nas kao kolektiv obuzimala svaki put kada bi se puštali u izvedbu. Igrati sa svojim zanesenim kolegama i prijateljima je za mene nešto nezaboravno. Ostale predstave u kojima sam sudjelovao na OLJK-u su Žar ptica, Romeo i Giulietta, te James i divovska breskva.

Osječko ljeto kulture nastoji usaditi najmlađim posjetiteljima ljubav prema kazalištu i kulturi od najranijih dana. Kakav utjecaj kultura i dječje predstave imaju na razvoj djeteta?

Za mene je kazalište mjesto suosjećanja. Ako gradimo kazalište kroz empatiju, onda gradimo takvu kulturu i takvo društvo. Zato bi kultura i kazalište trebali biti važni ne samo djeci, nego svima. Kroz razmjenu iskustava bolje slušamo, bolje razumijemo i bolje komuniciramo.

Kakva vas sjećanja i uspomene vežu za Osječka ljeta kulture? Recite nam više o probama, kostimima i atmosferi među glumcima tijekom priprema.

Proces pripreme za OLJK se u mom iskustvu nikada nije previše razlikovao od rada na nekoj drugoj produkciji u Mihaljeviću. Probe uvijek prebrzo prolete, a atmosfera je redovito ugodna i opuštena. Iako scena unutar kazališne kuće može pružiti idealne uvjete za izvedbu, uvijek bi me radovalo premještanje projekta u vanjski prostor, unatoč komarcima, buci ili promjenjivim vremenskim uvjetima. Za mene kao izvođača, ali i kao gledatelja, postoji neka posebna kvaliteta kada se fiktivna narav predstave i konkretnost realnog prostora isprepletu. Po tome najviše pamtim OLJK. Po magičnom suživotu realnosti i fikcije.

X