Domagoj Dvoržak

Ako pratite Osječko ljeto kulture, naše programe i aktivnosti, velike su šanse da ste u tim prilikama vidjeli i njega.

Čovjek koji može biti na nekoliko mjesta odjednom, vodi brigu na terenu da sve sitnice funkcioniraju, koordinira, dočekuje, među posljednjima je koji “gasi svjetlo”.

Sve o tehničkoj organizaciji i lijepim sjećanjima vezana za OLJK, danas nam otkriva svestrani Domagoj Dvoržak.

Često vas se može vidjeti kako do zadnjeg trena popravljate kablove, razvlačite crveni tepih, donosite stolice i svježu vodu za publiku u redovima, dočekujete izvođače i na kraju pratite goste. Budete li zadovoljni konačnim rezultatima?

Naravno da se naše, a tu mislim na OLJK, a time i moje zadovoljstvo mjeri zadovoljstvom publike. U konačnici uspjeh OLJK-a mjeri se zadovoljstvom posjetitelja programa. S druge strane kroz sve ove godine pokušavamo izgraditi vizualni identitet koji se na prepoznatljiv način provlači kroz sve programe OLJK-a stvarajući ozračje specifično i povezivo samo s OLJK-om. Stoga nam je jako bitno da je “sve na svom mjestu” i da sve prođe prema unaprijed dogovorenom planu. Jedan od meni osobno najboljih dijelova OLJK-a je baš ta interakcija, razgovor, druženje, ispijena kava ili pivo s osobama koje gostuju na programima OLJK-a bile oni glumci, književnici, likovnjaci, kustosi ili samo prateće tehničko osoblje. Radi toga mi nije teško ne samo ih dočekati prije programa nego i ostati s njima nakon programa u ugodnom razgovoru ponekad puno duže iza ponoći nego je planirano.

Koliko dugo ste član tehničke organizacije OLJK-a? Koje pomake vidite, gdje postoji prostor za poboljšanja?

U OLJK sam uključen od samog početaka mogli bi reći i od prapočetaka, a tu mislim na Osječka ljeta u Tvrđi (OLJuT) koja su bila preteča OLJK-a. Tada, krajem devedesetih, kao student sam počeo raditi u Galeriji Waldinger (današnja Gradske galerije Osijek) te me je gđa. Ljerka Hedl, tadašnja voditeljica odsjeka kulture Grad Osijeka, automatski uključila u produkciju tadašnjih programa koji su se u sklopu OLJuT održavali u Galeriji Waldinger. Bio je to početak nečega bez čega mi je danas nezamisliv početak ljeta, koje za mene svake godine počinje s OLJK-om. U početku sam sudjelovao kao dio tehničke produkcije, kasnije sam bio zadužen za logističku koordinaciju programa, uvijek prisutan uz sve Odbore koji su kroz sve ove godine organizirali i realizirali OLJK. Zadnje dvije godine kao član samog Organizacijskog odbora OLJK-a mogu direktno sudjelovati u procesima odabira i kreiranja sadržaja programa naravno koristeći iskustvo svih dosadašnjih OLJK-ova. Stoga bi mogao reći da sam pomake u OLJK-u mogao pratiti iz godine u godinu svih ovih 20 ljeta i bez zadrške s ponosom tvrdim da je OLJK stasao u pravi kulturni festival jedinstvenog ozračja. A to je temelj na kojem se promišljaju poboljšanja, novi koncepti i smjerovi razvoja OLJK-a. OLJK postupno prerasta granice forme (konceptualne, tehničke, produkcijske) u kojima ga danas realiziramo. Nova promišljanja, novi koncepti, novi pristupi produkciji u budućnosti trebali bi neminovno definirati OLJK kao jedan od tri glavna kulturna festivala u Hrvatskoj. A ono što bi ga trebalo činiti posebnim su ambijentalne izvedbe kazališnih i glazbenih programa. Osobno bih volio svemu tome dodati i jednu dozu klimatsko-ekološke održivosti u smislu izjednačavanja karbonskog otiska koji OLJK iza sebe ostavlja u smislu npr. smanjenja korištenja plastičnih proizvoda ili sadnje stabala kao ekvivalent potrošenoj energiji. Stoga vizija OLJK-a kao zelenog i održivog kulturnog festivala može biti nešto što će činiti razliku i osebujnost u odnosu prema drugim festivalima.

Koja vas lijepa sjećanja vežu za dosadašnja Ljeta kulture?

Jako je teško nakon dvadeset (plus tri) godine izdvojiti i navesti sva lijepa sjećanja obzirom da ih je bilo jako, jako puno. Ali svakako ne mogu da se ne sjetim svih onih fantastičnih ambijentalnih produkcija predstava. Od Bistrog viteza Don Quijota od Manche, preko Cirano de Bergeraca, Rosenkrantza i Guilderstena, Držićeve Grižule u šumi na lijevoj obali Drave, Becettove Završnice u Kožari, Unterstadta, pa do Donjodravske obale. Također bilo je tu i predivnih glazbenih programa klasične glazbe i jazza kao što je koncert Duke Ellington Big band jazz orkestra ili nastupa nizozemske Saskie Laroo koja je dan nakon koncerta na OLJK-u nastupala na velikom Montreux Jazz Festivalu. Svakako ne smijem zaboraviti spomenuti i sve one književne programe u Lapidariju Muzeja Slavonije, i likovne programe u Galeriji Waldinger i Kazamatu te performanse Persorman art festivala koji se tada održavao u sklopu OLJK-a. Za svaki od tih programa mogao bih ispričati barem jednu zanimljivu anegdotu. Uopće mogućnost upoznavanja, suradnja, razgovori sa glumcima, redateljima, slikarima, multimedijalnim umjetnicima, glazbenicima, povjesničarima, piscima, kustosima, akademicima, majstorima svjetla i zvuka, kazališnim i galerijskim tehničarima bila su predivno iskustvo kojeg ću se uvijek sjećati.

X