Helena Sablić Tomić

Recite nam za početak kakav je osjećaj kada sudjelujete u sklopu OLJKa? Ipak je to Vaš grad, poznato okruženje, zasigurno i poznata lica u publici.

Kada sam bila predsjednica Matice hrvatske ogranka Osijek tada, čini mi se da je to i bio moj početak intenzivnijeg sudjelovanja u programima Ljeta kulture. Sjećam se posebno predstavljanja knjige “Seks and grad nova hrvatska proza” u kojoj su različiti autori pisali o svojim ljubavnim iskustvima. Bilo je strašno vruće, bili smo u Atriju Muzeja Slavonije, a u posljednjem trenutku svi govornici su otkazali govorenje zbog strašnih vrućina. No, publika OLJK-a prihvatila je izazov izdavača knjige Matice hrvatske ogranka Osijek i svatko od njih je uz ledeni pjenušac pročitao jednu priču. Meni osobno je tada najdraži razgovor bio s Nedjeljkom Fabriom.

Kada ste prvi put bili dijelom Ljeta kulture, sigurno ste posjećivali i prije, ali kako je krenula suradnja?

Ambijentalna predstava izazov je za svakog glumca. Prvenstveno zbog prostora koji je drugačiji, nekad je akustičan nekad nije, pa se i gluma mora prilagođavati. U nogometnom žargonu nazvali bi ga “utakmica na gostujućem terenu”. U našem kazalištu ili kazalištima u kojima gostujemo već smo puno puta igrali pa nam je više manje sve poznato. Igrati “vani” uvijek je nepoznanica. Ako bih jednu predstavu od ovih morao izdvojiti to bi bio Osječki long long play, jer je to predstava o životu grada iz doba novog vala 80.-tih godina. U predstavi sam dio benda po imenu Roderick, sviramo uživo na predstavi, pa smo uz glumačke probe imali i one glazbene, što je meni bio gušt i veselio sam se svakoj probi i kasnije izvedbi. S druge strane atmosfera na radu na predstavi je bila fantastična, super ekipa i vrlo kreativan proces i rad. Iako to se odnosi na gotovo svaku našu predstavu, jednostavno je atmosfera u kazalištu za poželjeti.

Autorica ste mnogih knjiga od kojih je veliki broj dobio i priznate nagrade, hoćete li nas možda iznenaditi kojim novim naslovom u sklopu Ljeta kulture? Ili barem s nama podijeliti neke vaše želje za buduća izdanja OLJKa.

Vjerujem da će književni program ovoga Ljeta kulture ugostiti vrsna imena književne scene. Trenutno radim na knjizi Kartografija ljubavi i ukoliko budem uspjela završiti do OLJK-a, rado ću je premijerno predstaviti osječkoj publici.

Davor Molnar

Scena je ono gdje se osjećate kao kod “kuće”. Iza Vas je popriličan broj predstava u sklopu OLJKa gdje vi pokrivate scenu kao jedan od ključnih dijelova predstave, posebno su izazovne baš te u sklopu Ljeta kulture jer su često to ambijentalne izvedbe. Uputite nas malo u proces pripreme i izazove na koje nailazite.

Dobra priprema je možda i najvažniji element u našemu poslu. Iako OLJK traje dva ili tri tjedna, s pripremama započinjemo nekoliko mjeseci ranije. No pravi posao slijedi tek kada nam organizacijski odbor obznani koje predstave su pozvane na OLJK. Tada stupamo u kontakt s tehničkim službama gostujućih kazališta koje nam šalju svoje tehničke zahtjeve. Tehnička služba OLJK-a pomno razmotri svaki detalj te na osnovu toga daje prijedlog na kojoj bi se lokaciji što moglo odigrati. Zahtjevi su razni od veličine pozornice, broj sudionika, vrsta i broj svjetlosnih aparata, razglasa i sl. Posao tehničke službe nije samo postavka pozornice, rasvjete i tona. Mi brinemo i o gledalištu, garderobama i još mnogim stvarima koje su potrebne kako bi se uspješno odigrala gostujuća predstava.
Ambijentalne predstave zasigurno su jedan od tehnički najzahtjevnijih oblika našega posla, no tehnička služba OLJK-a već dugo radi zajedno i imamo podosta „kilometara“ u nogama te se znamo nositi sa svim izazovima na koje nailazimo. Vrlo je važno napraviti dobar raspored rada. Mnoge predstave rade se noć prije izvedbe tako da imamo pravu malu “proizvodnu traku” na našim lokacijama. Nekada noć prekratko traje pa često rasvjetu radimo gotovo napamet. Ali do sada smo uspjeli svaki program uspješno odraditi.

Koliko prostora imate za svojevrsnu improvizaciju i rad u hodu prilikom pripreme scene? Imate li u glavi kompletno sve posloženo ili je tu ipak puno improvizacije i prilagodbi?

Improvizacija je sastavni dio svakog projekta. Niti jedna predstava nije ista. Tako da je rješavanje stvari u hodu vrlo često i kada radite u kazalištu. Ma koliko god dobro sve isplanirate, uvijek postoje nepredviđene situacije na koje ne možete utjecati. Često su to trivijalne zapreke poput neravnog terena, zatvaranje prometa, glazbe iz okolnih kafića koja ometa izvođenje predstave, nezadovoljnih prolaznika, vremenskih uvjeta, ili iznenadnih kvarova na opremi. Veliki je dijapazon zapreka, vjerojatno bi mi trebalo puno vremena kako bih vam opisao na što smo sve nailazili. No unatoč svim problemima, uvijek smo uspjeli pronaći brza i efektivna rješenja kako bi naša publika uživala u programima.

Već ste dugo dijelom našeg OLJKa, recite nam za kraj koji Vam je projekt najviše prirastao srcu, na što ste najponosniji

U pravu ste! Dugo sam dio OLJK-a i imao sam razna zaduženja; sve od majstora pozornice do rukovoditelja cijele tehnike. Napomenuo bih samo da je dugi niz godina rukovoditelj tehnike bio gosp. Željko Bandić kojeg sam na neki način “naslijedio”. Kada bih morao birati između svih tih predstava, svakako bih izabrao “Understadt” Ivane Šojat u režiji Zlatka Svibena, koja je odigrana u dvorištu Doma tehnike. Scenograf Miljenko Sekulić zajedno s cijelim tehničkim timom pretvorio je dvorište Doma tehnike u jedan nevjerojatan, likovno izuzetno zanimljiv i multifunkcionalan prostor; prostor koji nikoga nije ostavio ravnodušnim.

Igor Loinjak

Današnji gost nam je osoba koju niste mogli mimoići na Ljetu kulture.

Ima preko dvadesetak raznih angažmana na OLJKu, povjesničar umjetnosti, književni komparatist, asistent na Umjetničkoj akademiji i član organizacijskog odbora OLJKa – Igor Loinjak.

Već ste dvije godine dijelom organizacijskog odbora OLJKa, prije toga ste bili dio tima zadužen za likovne sekcije. Ispričajte nam malo kako je započela vaša avantura s OLJKom, a koja traje i danas.

Prvo radno mjesto na koje sam se zaposlio bila je Galerija Waldinger gdje sam godinu dana radio u sklopu programa stručnoga osposobljavanja. Budući da je Ljerka Hedl ispred Grada Osijeka bila na čelu te institucije, već sam 2013. godine kroz redovan izložbeni program Galerije Waldinger bio uključen u program OLJK-a. No, čini mi se da je u pravom smislu riječi moja avantura s OLJK-om započela 2015. godine kada sam u sklopu godišnjega programa Galerije Kazamat pripremao izložbu „Publika-djelo-kontekst“. U proljeće je te godine prostor galerije poplavio pa je ona bila izvan funkcije. Kao alternativa za realizaciju izložbe bio je ponuđen prvi kat zgrade Kulturnoga centra, a termin je bio kraj lipnja. Bila je to jedna od prvih mojih izložbi za koju sam u cijelosti potpisivao kustosku koncepciju te mi je u to vrijeme činjenica da je izložba uključena u OLJK bila manje važnom od toga da priprema izložbe bude pedantno obavljena. Moje je povezivanje OLJK-om bilo polagano te sam u početku radio isključivo na koordinaciji već pripremljenih likovnih programa. Sada sam već drugu godinu član Organizacijskoga odbora tako da sam u mogućnosti direktno sudjelovati u kreiranju sadržaja vezanih za vizualnu umjetnost. U tom se kontekstu kao imperativi postavljaju briga o zadovoljenju kvalitativne razine odabranih programa, ali i potreba da se kroz njih istakne raznolikost kako bi se zadovoljili široki afinitete naše publike. Uz to je, naravno, uvijek potrebno voditi računa i o financijskim mogućnostima kojima se raspolaže, premda visoka cijena nekog programa ne podrazumijeva nužno i proporcionalnost u kvaliteti.

Kao prepoznatljiva osoba koja je jako dugo uz oljk, imate na desetke pojavljivanja unutar programa, možete li nam izdvojiti neke najdraže trenutke i reći nam malo više o tome?

Govoreći o najdražim trenutcima vezanima uz OLJK svakako bih istaknuo prethodno spomenutu izložbu „Publika-djelo-kontekst“ koja mi je istovremeno bila svojevrsna ulaznica u svijet kustoskoga posla, ali i prvi direktan angažman na OLJK-u. Bilo je to u vrijeme kada sam djelomično upoznao osječki prostor suvremene likovnosti, ali sam u okviru vlastitog angažmana još uvijek bio na samim početcima nekog poluprofesionalnog djelovanja. Za mene je OLJK nedjeljiv od konteksta Galerije Waldinger i Galerije Kazamat jer sam se radeći u njihovom okrilju pozicionirao kao osoba koja bi na programskoj i organizacijskoj razini mogla doprinijeti likovnom programu ove osječke kulturne manifestacije. Do sada sam sudjelovao u koordinaciji i organizaciji više od dvadeset programa vezanih uz OLJK i moram priznati da mi je uvijek drago kada neki od njih budu i primjereno posjećeni. Postalo mi je malo naivno tješiti se činjenicom da su bitne stvari iz domene umjetnosti često u vremenu svoga pojavljivanja prolazile „ispod radara“ šire recepcije te da je tek kontekst obrnute proporcionalnosti u ranoj popularnosti i kasnijoj kanoničnosti – o čemu je iscrpno pisao francuski sociolog umjetnosti Pierre Bourdieu – zaslužan za konačnu vrijednosnu ocjenu neke nove i radikalne umjetničke pojave. Na tom bih tragu spomenuo okrugle stolove koje sam u sklopu OLJK-a moderirao 2019. i 2020. godine posvećene temi umjetničkog obrazovanja i likovne scene grada Osijeka te proslavi stogodišnjice osnutka HDLU-a Osijek te pitanju uloge udruženja u kulturnom životu zajednice. Okrugli su stolovi bili jako slabo posjećeni, a problematizirali su ne samo stručni, nego i širi okvir kulture određenoga prostora, u ovom slučaju prostor našega grada i države. Mislim stoga da su kulturni programi OLJK-a važni jer makar dva tjedna godišnje prosječni građanin biva uvučen u vrtlog kulture i njome se inficira, a pretpostavka je da je upravo to jedan od načina oblikovanja jedne šire pandemije kulture koja će, možda, poput nesretnog virusa Covid-19 razvijati svoje nove (kulturne) sojeve.

OLJK iz godine u godinu raste, kako ga Vi vidite u budućnosti i koje su neke vaše želje i očekivanja za daljnja Ljeta kulture?

OLJK je kroz dvadeset godina postojanja pokazao da se s ljudskim potencijalima koje imamo u gradu mogu napraviti dobre i kvalitetne stvari. Osobito je važno istaknuti da tu dugovječnost ne karakterizira održavanje manifestacije isključivo iz želje da se ne prekida kontinuitet njezina postojanja budući da je OLJK-ovo odrastanje bilo obilježeno kvalitativnim razvojem programa unatoč činjenici što, kao i u drugim područjima društvenih i kulturnih djelatnosti, novca uvijek manjka. Žao mi je što se prošle godine nije uspjela realizirati izložba plakata svih dosadašnjih ljeta kulture jer bi nam upravo ona predstavila evaluaciju rada u proteklim godinama i podsjetila nas da kvaliteta OLJK-a unatoč novčanom i vremenskom „kraćenju“ manifestacije u odnosu na njezine početke nije dovedena u pitanje. Štoviše! Budućnost OLJK-a i moja očekivanja? Budućnost bih OLJK-a vezao u budućnost kulture našega prostora. Već se kao floskula u svakodnevnim raspravama udomaćila teza kako je kultura jako važna, ona je odraz našega identiteta, odraz snage ljudskog duha da bezinteresno oblikuje stvari koje nam se jednako tako bezinteresno sviđaju. Stanje na terenu, međutim, pokazuje nam kako je i ovdje odnos „teorije“ i „prakse“ u najmanju ruku disparatan. Osječko ljeto kulture gledam sada i u budućnosti kao kulturološki prostor grada u kojem će se nastaviti kompenzirati nedostatci našeg obrazovnog sustava kada su u pitanju kultura i umjetnost. Svjestan sam kako bi na sličan način u sportskoj rubrici o djelovanju sportskih klubova pisao profesor tjelesne i zdravstvene kulture a propos nedavno objavljenih anketa o postotku pretile djece u Hrvatskoj. Jer, situacija je slična. Nažalost, kod nas se još uvijek nerazvijanje civilizacijskih navika nadomješta nekim oblikom „večernje škole“. Izuzetno mi je drago da Osječko ljeto kulture kvalitetom i zahtjevnošću svojih programa daleko nadmašuje kontekst „naknadnog obrazovanja“ nudeći našim sugrađanima vrijedan kulturni program koji nije utemeljen isključivo na „reprizama“, nego se predstavljaju sadržaji koji se ovdje mogu vidjeti po prvi puta. Što bi OLJK mogao biti za pet do deset godina? Međunarodni festival kulture, kako urbane tako i one institucionalne. Potencijala za to, naravno, ima, a ako ga nešto koči to je vjerojatno naša (blaga) inertnost koju sam sklon iščitavati iz morfologije ravnice u koju smo uronjeni.