redatelj: Igor Barberić

TRG SV. TROJSTVA U TVRĐI

Najjeftinija karta za Broadway!
Redatelj i koreograf hit mjuzikla Briljantin Igor Barberić i Broadway‐ski muzički direktor Michael Laangs donose vam spektakl Footloose!
Pogledajte Maria Valentića i zvijezde reality TV šouova SUPERTALENT i Hrvatska traži zvijezdu u ulogama života:
Antonia Barišić (2010), Snježana Vranješević (2010), Zoran Simikić (2010), Davor Lovrinić (2010), Nina Kraljić (2009), Dino Antonić

Drugi o Footloose:
“Footloose raspametio Zagreb”
“Sinoć je bilo prelijepo, iznenadili ste me, ova večer će mi definitivno ostati
u pamćenju, svaka vam čast! Hrvatski rječnik nema naziv za viđeno!!!”
“You guys ROCKED! It was FANTASTIC worthy of Broadway with some
routines better than the original! Incredible talent, and energy spritzing
from the stage every second!”

Dječje kazalište Branka Mihaljevića u Osijeku
redatelj: Nikola Zavišić
Dječje igralište -Trg Nikole Tesle, Donji grad (2)

kostimografkinja Matea Benetti
autor glazbe Willem Miličević
suradnica za scenski pokret Dunja Jocić
U predstavi se igraju:
Mladen Vujčić
Areta Ćurković
Lidija Helajz
Inga Šarić
Aleksandra Colnarić
Snježana Ivković
Zvjezdana Bučanin
Ivica Lučić
Tihomir Grljušić
Đorđe Dukić

Mali triler za veliku zrelost
Dok ste mali, djetinjasti, a život tek počinje, srce vam je širom otvoreno. Srce koje guta baš svaku sretnu porciju djetinjstva: Novi prijatelj na ljetovanju. Bakine palačinke sa sirom i grožđicama. Obraz topao od roditeljskog poljupca. Prva ljubav kojoj doneseš čokoladu i ostaviš na klupi u razredu a ona ju dugo, dugo ne otvara. Prvi let avionom, letiš bez pratnje a samo ti je deset godina pa ti stjuardese vežu poseban kartončić oko vrata i vode te u pilotsku kabinu… Gladno nezrelo srce ne pita. Nestrpljivo pumpa jer sve mu je podjednako važno. Svaka epizoda čini mu se kao temelj vječnosti. Malo srce ne pravi selekciju. Kočnicu naučiš podizati kasnije, odrastajući. Ona malobrojna djela, lekcije, mirisi, okusi i uspomene što prežive, narastu i sazriju zajedno s tobom, velike su to stvari. Od njih se doista sastoji tvoj život. Kad god ih skineš s police, obogate ga još i više. Jedna od takvih riznica izgrađena je u malom velikom romanu “Emil i detektivi” Ericha Kästnera. Danas sam u to sigurniji no ikad.
Emila sam upoznao u prvom osnovne. Kasnije sam se na berlinske ulice njegove pustolovine vraćao još nekoliko puta. Avantura, napetost, duh pravog trilera, živopisno oblikovani likovi tinejdžerskih junaka – Kästnerovo je obilje s kojim se čitalačka mašta bez po muke identificira. Vratiti se Emilovoj priči u zrelim godinama znači shvatiti da ta identifikacija radi kao da je vrijeme stalo. Osamdesetgodišnji veteranski staž (roman je napisan 1929.) srećom nije kapitualirao pred novim tehnoprednostima. Emil je i dalje svjež kao da je sad ispao iz hollywoodske tvornice superheroja. Međutim, današnja detekcija otkrila mi je i niz skrivenijih slojeva koje je Kästner mudro zadržao u pozadini. Prelijepo je otvarati topao, duboko emotivan odnos Emila i Majke koji, u današnjoj čestoj otuđenosti roditelja i djece, svjetluca kao prva jutarnja zvijezda. Antagonizam provincija i metropola, još tako romantičan u odnosu Neustadta i Berlina Emilovog doba, u suvremenom se svijetu užario do pitanja surovog opstanka. Naposljetku, socijalna dimenzija, moć novca i usud siromaštva, danas zagorčava slojeve ove priče okusom pelina. Nakon dvodnevnog iskustva na asfaltnoj džungli, nakon ozbiljne igre protiv lopovluka i pohlepe, poslušajmo što kaže jedan preranosazreli dječak: “Ni jednom čovjeku ne valja vjerovati.” Brrr! Odjednom nije zabavno.

Davor Špišić

Emilova avantura

Emil Tischbein, Emil Tischbein… Što se sve desilo jadnom Emilu Tischbeinu!!

Od muke do slave, tako bi se u kratkim crtama opisao njegov put! A samo je trebao otići vlakom u Berlin do bake i sestričine Poni Hutchen na tjedan dana. Izgledalo je da će to biti jednostavno putovanje, ali ispalo je sasvim drugačije.

Prvo mu je lopov u vlaku ukrao 140 MARAKA (odnosno sve što mu je majka sa mukom zaradila!)

Onda to NIJE SMIO prijaviti policiji (jer nije bio siguran da li su ga vidjeli kada je u Neustadtu crtao brkove kipu velikog Vojvode Karla!)

Pa je morao SAM juriti lopova po Berlinu u kome je bio PRVI PUT (ogroman grad – 4 milijuna ljudi hoda, vozi aute, putuje tramvajima non-stop tamo-amo… strašna gužva!)

Ali najgora od svega bili su NEIZVJESNOST i STRAH koje je osjećao jureći za lopovom Berlinskim ulicama sve dok…

Sve dok nije naišao na PRIJATELJE!

Onda je sve išlo lakše, jer mnogo je bolje kada svoje strahove i neizvjesnosti imaš s kim podjeliti. Gustav, Profesor, Dienstag, Poni i ostali članovi EKIPE istaknuli su se odličnom organizacijom, pametnom strategijom i mudrim djelovanjem i zaista pomogli Emilu da uhvati lopova i nađe svoj novac. MNOGO JE LAKŠE UZ PRIJATELJE!

Nadam se da će i vama biti makar malo lakše na kraju naše predstave, i da ćete osjetiti da niste sami, da ima tko i s vama podijeliti muku, ali i nagradu i radost. To je najvažnije što možemo imati – mogućnost da i dobro i loše dijelimo.

Uživajte u predstavi. (Nikola Zavišić)

Životopis Nikola Zavišić

Rođen 27. travnja 1975. u Beloj Crkvi (Južni Banat).

Radi kao kazališni i tv redatelj, scenarist, dramaturg i izvođač.

Trenutno živi u Beogradu, ali radi kako u Srbiji tako i u Hrvatskoj, Crnoj Gori, Sloveniji, Češkoj, Nizozemskoj i Švedskoj.

Kao kazališni redatelj i pisac trajno je zainteresiran za razvoj dječjeg kazalištas kao i kazališta za mlade.

Veliko poštovanje i ljubav gaji prema lutkarskom kazalištu.

Dječje kazalište Branka Mihaljevića u Osijeku
redatelj: Nikola Zavišić
Dječje igralište -Trg Nikole Tesle, Donji grad (2)

kostimografkinja Matea Benetti
autor glazbe Willem Miličević
suradnica za scenski pokret Dunja Jocić
U predstavi se igraju:
Mladen Vujčić
Areta Ćurković
Lidija Helajz
Inga Šarić
Aleksandra Colnarić
Snježana Ivković
Zvjezdana Bučanin
Ivica Lučić
Tihomir Grljušić
Đorđe Dukić

Mali triler za veliku zrelost
Dok ste mali, djetinjasti, a život tek počinje, srce vam je širom otvoreno. Srce koje guta baš svaku sretnu porciju djetinjstva: Novi prijatelj na ljetovanju. Bakine palačinke sa sirom i grožđicama. Obraz topao od roditeljskog poljupca. Prva ljubav kojoj doneseš čokoladu i ostaviš na klupi u razredu a ona ju dugo, dugo ne otvara. Prvi let avionom, letiš bez pratnje a samo ti je deset godina pa ti stjuardese vežu poseban kartončić oko vrata i vode te u pilotsku kabinu… Gladno nezrelo srce ne pita. Nestrpljivo pumpa jer sve mu je podjednako važno. Svaka epizoda čini mu se kao temelj vječnosti. Malo srce ne pravi selekciju. Kočnicu naučiš podizati kasnije, odrastajući. Ona malobrojna djela, lekcije, mirisi, okusi i uspomene što prežive, narastu i sazriju zajedno s tobom, velike su to stvari. Od njih se doista sastoji tvoj život. Kad god ih skineš s police, obogate ga još i više. Jedna od takvih riznica izgrađena je u malom velikom romanu “Emil i detektivi” Ericha Kästnera. Danas sam u to sigurniji no ikad.
Emila sam upoznao u prvom osnovne. Kasnije sam se na berlinske ulice njegove pustolovine vraćao još nekoliko puta. Avantura, napetost, duh pravog trilera, živopisno oblikovani likovi tinejdžerskih junaka – Kästnerovo je obilje s kojim se čitalačka mašta bez po muke identificira. Vratiti se Emilovoj priči u zrelim godinama znači shvatiti da ta identifikacija radi kao da je vrijeme stalo. Osamdesetgodišnji veteranski staž (roman je napisan 1929.) srećom nije kapitualirao pred novim tehnoprednostima. Emil je i dalje svjež kao da je sad ispao iz hollywoodske tvornice superheroja. Međutim, današnja detekcija otkrila mi je i niz skrivenijih slojeva koje je Kästner mudro zadržao u pozadini. Prelijepo je otvarati topao, duboko emotivan odnos Emila i Majke koji, u današnjoj čestoj otuđenosti roditelja i djece, svjetluca kao prva jutarnja zvijezda. Antagonizam provincija i metropola, još tako romantičan u odnosu Neustadta i Berlina Emilovog doba, u suvremenom se svijetu užario do pitanja surovog opstanka. Naposljetku, socijalna dimenzija, moć novca i usud siromaštva, danas zagorčava slojeve ove priče okusom pelina. Nakon dvodnevnog iskustva na asfaltnoj džungli, nakon ozbiljne igre protiv lopovluka i pohlepe, poslušajmo što kaže jedan preranosazreli dječak: “Ni jednom čovjeku ne valja vjerovati.” Brrr! Odjednom nije zabavno.
Davor Špišić

Riječ redatelja

Emilova avantura

Emil Tischbein, Emil Tischbein… Što se sve desilo jadnom Emilu Tischbeinu!!

Od muke do slave, tako bi se u kratkim crtama opisao njegov put! A samo je trebao otići vlakom u Berlin do bake i sestričine Poni Hutchen na tjedan dana. Izgledalo je da će to biti jednostavno putovanje, ali ispalo je sasvim drugačije.

Prvo mu je lopov u vlaku ukrao 140 MARAKA (odnosno sve što mu je majka sa mukom zaradila!)

Onda to NIJE SMIO prijaviti policiji (jer nije bio siguran da li su ga vidjeli kada je u Neustadtu crtao brkove kipu velikog Vojvode Karla!)

Pa je morao SAM juriti lopova po Berlinu u kome je bio PRVI PUT (ogroman grad – 4 milijuna ljudi hoda, vozi aute, putuje tramvajima non-stop tamo-amo… strašna gužva!)

Ali najgora od svega bili su NEIZVJESNOST i STRAH koje je osjećao jureći za lopovom Berlinskim ulicama sve dok…

Sve dok nije naišao na PRIJATELJE!

Onda je sve išlo lakše, jer mnogo je bolje kada svoje strahove i neizvjesnosti imaš s kim podjeliti. Gustav, Profesor, Dienstag, Poni i ostali članovi EKIPE istaknuli su se odličnom organizacijom, pametnom strategijom i mudrim djelovanjem i zaista pomogli Emilu da uhvati lopova i nađe svoj novac. MNOGO JE LAKŠE UZ PRIJATELJE!

Nadam se da će i vama biti makar malo lakše na kraju naše predstave, i da ćete osjetiti da niste sami, da ima tko i s vama podijeliti muku, ali i nagradu i radost. To je najvažnije što možemo imati – mogućnost da i dobro i loše dijelimo.

Uživajte u predstavi. (Nikola Zavišić)

Životopis Nikola Zavišić

Rođen 27. travnja 1975. u Beloj Crkvi (Južni Banat).

Radi kao kazališni i tv redatelj, scenarist, dramaturg i izvođač.

Trenutno živi u Beogradu, ali radi kako u Srbiji tako i u Hrvatskoj, Crnoj Gori, Sloveniji, Češkoj, Nizozemskoj i Švedskoj.

Kao kazališni redatelj i pisac trajno je zainteresiran za razvoj dječjeg kazalištas kao i kazališta za mlade.

Veliko poštovanje i ljubav gaji prema lutkarskom kazalištu.

Liberdance, ansambl slobodnog plesa
igraju: Mate Matišić i Rajko Pavlić
Dvorište Rektorata (1)

Koncert za dangubu i zgubidana

Tambura samica, danguba, kuterevka ili cindra, solistički je instrument s tri ili četiri žice. Svirali su je pastiri za vlastitu zabavu, dangubeći u samoći. Često se njome prati ples ili pjesma.

Likovi: Danguba i Zbugidan

Mate Matišić – Danguba
Rođen 17. siječnja 1965. godine u selu Ričice (općina Imotski). U ranom djetinjstvu u sebi otkrio veliku ljubav prema gangi, samici i guslama što se kasnije odrazilo u njegovom skladateljskom radu. Nadimak Danguba od milja je dobio od svog strica u sedmoj godini života, jer je odbijao stjecati radne navike. Nastupao na festivalu Zlatne žice Slavonije. U posljednje vrijeme svira i pleše flamenco. Otac troje djece. Živi i radi u Zagrebu.

Rajko Pavlić – Zgubidan
Rođen 26. lipnja 1958. u Šestinskom kraljevcu 10/I, nekad selu, a sada elitnoj četvrti Zagreba. Od malena gaji osjećaj prema tjelesnom kretanju, te igra nogomet u NK Dinamo (juniori) uz istovremeno članstvo u plesnoj grupi O.Š. “Šestine”. U procjepu između nogometa i plesa, odlučuje se za ples. Prva iskustva stječe kao samouk, plešući uz radio i gramofon, te na popularnim plesnjacima. Dobio je nadimak Zgubidan jer je cijele dane provodio plešući i igrajući nogomet. Nije oženjen, ali ima djevojku Branku, svoju veliku podršku u životu. Živi i radi u Zagrebu.

redateljica: Aida Bukvić
igraju: Olga Pakalović i Živko Anočić
Dvorište Galerije Kazamat (3)

JEDNA ŽUDNJA, DVA BODEŽA I TRI DEMONA U KOSI
(iliti MACBETH, NAJKRVAVIJI DO SADA)

Dobro traže strpljenje, odricanje, dugoročno planiranje i cjeloživotno odricanje te se nikada ne “naplaćuje” na “ovome” svijetu. Zlu je, naprotiv dovoljan jedan trenutak nepažnje, jedna slaba karika I ono će se proširiti poput pošasti. Zla djela su ostvariva, opipljiva, vidljiva, moguća i tako primamljiva. Zlo ne daje pusta, neprovjerljiva obećanja, zlo djeluje, zlo se ostvaruje – odmah.
Ovo je priča o žudnji za vlašću. Žudnji rođenoj u sekundi, žudnji kojoj je gotovo nemoguće zatomiti- žudnja je divlje, neobuzdana, žudnja raste u ljudskoj utrobi brzo I nezaustavljivo. Žudnja je lijepa dok se žudi, a ružna kad se “rodi”. I nikada, baš nikada ne ostvaruje naša očekivanja. Ostvarena žudnja je “hladan tuš”, razočara čovjeka i ostavi ga praznim.
To se dogodilo Macbethu i njegovoj ženi. Jednostavno su im se ostvarile želje i u tom trenutku prestao je postojati svaki smisao (života). Željeli su vlast radi vlasti. Učinili su sve što je bilo “nužno” da to i ostvare, a onda kad su se našli na vrhu dogodilo se – Ništa.
Zašto je tome tako? Zato što je uvijek ono što zamišljamo ljepše i punije od realnosti. Ne kaže se uzalud kako je “stvarnost izmišljotina nemaštovitih ljudi”. A naš dvojac “maštoviti” upravo je stvarnost opalila po nosu i gurnula ih u propast i smrt.
A stvarnost je surova, mračna pa iako je prisutna nekako je nikada nitko nije uspio vidjeti, jer onoga trena kad ti se učini da si je spoznao, ona isklizne i jednostavno se pretvori – u prošlost.
Žudjeli su vlast, dobili su je. Ali, na vrhu je samotno i vjetrovito, vrh je “prekriven ledom”. Na vrhu ima malo mjesta i neprestano moraš paziti gdje staješ i osvrtati se u strahu od novih potencijalnih penjača. A njih ima na pretek – svatko žudi o osvajanju vrha.
Na tom usponu prema vrhu dogodila se i poneka smrt, ali u očima penjača to su samo kolateralne žrtve. I sve bi bilo u najboljem redu da te žrtve nemaju ime i prezime, da, u trenutku samrtnoga hropca, nemaju otvorene oči. A oči su ogledala (duše). A ogledalu nijedan ljudski stvor ne može odoljeti – mora se u nj pogledati. I, ako je čovjek, a ne demon, mora se posramiti. To se, u narodu, još zove i grižnjom savjesti.
Ovo je priča o ambiciji. Ovo je priča o vlasti radi vlasti. Ovo je priča o ljudima koji misle da s njima počinje i završava svijet. A to je uvijek jalov posao.
Kao što će priča i pokazati…

Muzej Hercegovine Mostar
Galerija Waldinger

redateljica: Aida Bukvić
igraju: Olga Pakalović i Živko Anočić
Dvorište Galerije Kazamat (3)

JEDNA ŽUDNJA, DVA BODEŽA I TRI DEMONA U KOSI
(iliti MACBETH, NAJKRVAVIJI DO SADA)

Dobro traže strpljenje, odricanje, dugoročno planiranje i cjeloživotno odricanje te se nikada ne “naplaćuje” na “ovome” svijetu. Zlu je, naprotiv dovoljan jedan trenutak nepažnje, jedna slaba karika I ono će se proširiti poput pošasti. Zla djela su ostvariva, opipljiva, vidljiva, moguća i tako primamljiva. Zlo ne daje pusta, neprovjerljiva obećanja, zlo djeluje, zlo se ostvaruje – odmah.
Ovo je priča o žudnji za vlašću. Žudnji rođenoj u sekundi, žudnji kojoj je gotovo nemoguće zatomiti- žudnja je divlje, neobuzdana, žudnja raste u ljudskoj utrobi brzo I nezaustavljivo. Žudnja je lijepa dok se žudi, a ružna kad se “rodi”. I nikada, baš nikada ne ostvaruje naša očekivanja. Ostvarena žudnja je “hladan tuš”, razočara čovjeka i ostavi ga praznim.
To se dogodilo Macbethu i njegovoj ženi. Jednostavno su im se ostvarile želje i u tom trenutku prestao je postojati svaki smisao (života). Željeli su vlast radi vlasti. Učinili su sve što je bilo “nužno” da to i ostvare, a onda kad su se našli na vrhu dogodilo se – Ništa.
Zašto je tome tako? Zato što je uvijek ono što zamišljamo ljepše i punije od realnosti. Ne kaže se uzalud kako je “stvarnost izmišljotina nemaštovitih ljudi”. A naš dvojac “maštoviti” upravo je stvarnost opalila po nosu i gurnula ih u propast i smrt.
A stvarnost je surova, mračna pa iako je prisutna nekako je nikada nitko nije uspio vidjeti, jer onoga trena kad ti se učini da si je spoznao, ona isklizne i jednostavno se pretvori – u prošlost.
Žudjeli su vlast, dobili su je. Ali, na vrhu je samotno i vjetrovito, vrh je “prekriven ledom”. Na vrhu ima malo mjesta i neprestano moraš paziti gdje staješ i osvrtati se u strahu od novih potencijalnih penjača. A njih ima na pretek – svatko žudi o osvajanju vrha.
Na tom usponu prema vrhu dogodila se i poneka smrt, ali u očima penjača to su samo kolateralne žrtve. I sve bi bilo u najboljem redu da te žrtve nemaju ime i prezime, da, u trenutku samrtnoga hropca, nemaju otvorene oči. A oči su ogledala (duše). A ogledalu nijedan ljudski stvor ne može odoljeti – mora se u nj pogledati. I, ako je čovjek, a ne demon, mora se posramiti. To se, u narodu, još zove i grižnjom savjesti.
Ovo je priča o ambiciji. Ovo je priča o vlasti radi vlasti. Ovo je priča o ljudima koji misle da s njima počinje i završava svijet. A to je uvijek jalov posao.
Kao što će priča i pokazati…

Gradsko kazalište Trešnja, Zagreb
autorski projekt: Ksenije Zec i Saše Božića
igraju: Larisa Navojec/Maja Posavec, Tvrtko Jurić, Damir Klemenić, Jerko Marčić i Rakan Rushaidat
Dvorište Rektorata (2)

VIS Životinje autorski je projekt Ksenije Zec i Saše Božića, uzbudljivo putovanje, koje govori o nizu običnih i neobičnih zgoda iz života adolescenata i životinja. Dječak Kuna mašta o osnivanju rock benda, koji će ovladati glazbenim svijetom. Za početak treba pronaći glazbenike i pjevača. Stvari se počinju slagati kada organizira audiciju na kojoj ne uspijeva sakupiti grupu istomišljenika. Kuna se odlučuje za prijatelje iz škole s kojima oformljuje band. Pojavom talentirane pjevačice počinju nevolje u grupi. Hoće li se tek oformljen bend: VIS Životinje raspasti već na početku karijere, ili će se članovi ipak prijaviti na lokalno natjecanje rock grupa i postati slavni? Iskoristivši motive slavne bajke Braće Grimm: Bremenski svirači, nastaje originalno djelo, nošeno i dalje temeljnom porukom bajke da zajedničkom suradnjom i razvijanjem imaginacije možemo ostvariti i najluđe snove.
Tehnika životinja
Posebnost ove predstave je i upotreba specifične tehnike glume, koja nastaje iz studije anatomije i kretanja životinja i omogućuje glumcima da naglašenom tjelesnošću, maštovito i zabavno prenesu dječjoj publici univerzalnu ideju predstave. Sama predstava ne kritizira ni na koji način izrabljivanje životinja, niti želi podučiti gledatelja, kako se odnositi spram njih. VIS Životinje može se promatrati kao esej o tome što kao ljudi o samima sebi možemo naučiti od životinja i na koji način možemo spriječiti, kulturalni nestanak životinja, koji je gotovo strašniji od njihove tjelesne marginalizacije.

Dvorište Rektorata (5)

Rođena Osječanka predstavlja se najznačajnijim klavirskim djelima svojega djeda Jana Urbana, koji je u prvoj polovini prošloga stoljeća 20 godina živio, radio, skladao i dirigirao u Osijeku. Iako Osijek je imao simfonijski orkestar Biljana Urban s ponosom ističe osječke godine svojega djeda i njegovo prijateljstvo s dirigentom Lavom Mirskim, kao i dvije opere, četiri operete te Hrvatsku i Narodnu misu, koje su izvođene u Osijeku uglavnom u kazališnoj zgradi, ali i u crkvi sv. Mihovila u Tvrđi. Podsjeća i na bogat glazbeni život u Osijeku 20-ih i 30-ih kada je Osijek imao simfonijski orkestar. Nakon završetka Praškog konzervatorija, zaluđen tada popularnim panslavizmom, Jan Urban dolazi u Osijek i piše glazbena djela nadahnuta narodnim napjevima slavenskih krajeva.
Tvrđa, koja je i danas jedan od značajnijih prostora glazbenih događanja, posebice školovanja mladih umjetnika, bila je i mjesto školovanja Biljane Urban. Gotovo u ulici u kojoj joj je živio djed, završila je osnovnu školu, tek dvije ulice dalje dalje gimnaziju (sadašnja 3. gimnazija), a na središnjem trgu i Područni odjel zagrebačke glazbene akademije. No osnovnu i srednju glazbenu školu pohađala je u nekadašnjoj zgradi Muzičke škole Franje Kuhača u sadašnjoj Jaegerovoj ulici. Svoje prve klavirske uspjehe ne zaboravlja uz prof. Doru Sobović i prof. Damira Sekošana, ali ni nagradu Grada Osijeka za literarne radove u osnovnoj školi, kao ni nagradu Muzičke škole za najboljega učenika.
Iako se dvije godine bavila i pedagoškim radom na Akademiji u Osijeku, 1983. odlazi u Pariz, gdje se usavršava na Ecole Normale de Musique Alfred Cordot. Pedagoški rad u Parizu nastavlja i nakon preseljenja u Amsterdam 1992. Paralelno nastupa u brojnim koncertnim prostorima širom Europe samostalno, ali i u duetima, kvartetima… (tekst: Glas Slavonije)

Teatar EXIT, Zagreb
redatelj: Tomislav Pavković
igraju: Nataša Janjić i Ivan Glowatzky
Dvorište Rektorata (2)

Podne je u Zagrebu.
Ispred crkve Sv. Marka. HELENA odjevena u dražesnu djeverušastu haljinu. Oslonjena rukom o zid crkve bljuje do besvijesti. Ona nije sentimentalna ženica, ona je odvjetnica, specijalizirana za razvode. Igra žestoko, živi žestoko.
Nešto dalje je i ROBI. Vrata banke mu se zatvaraju pred nosom. On luđački udara po njima. U ruci mu plastična vrećica sa sto somova u kešu. On je sitni kriminalac, specijaliziran za nevolje. Ništa više.
Vratimo malo film unatrag.
Noć prije Helena i Robi su se upoznali u baru. I butelja sim, butelja tam…I…Znaš ono kad je seks stvarno dobar? Kad zaboraviš tko si i sve se jednostavno stopi u toplo klupko nepoznate kože.
Nakon svitanja, jutro donosi gomilu pitanja.
Jer kad imaš 35 zadnji ti je čas. Zadnji čas za provjeru imaš li hrabrosti vratiti se svojim snovima. Ili od njih konačno odustati.
I za jedno i drugo ti stvarno trebaju muda.
Imaš li ih?
S gitarama u rukama, Nataša Janjić i Ivan Glowatzky kao Helena i Robi, u furioznom tempu pričaju i pjevaju priču svoga života.
Priču o jednom izgubljenom vikendu na potezu od zagrebačkog Trnja do Zvijezde, o vikendu punom ljubavi, seksa, boli i strahova.
I u mrežu uhvaćenih snova
Pavlica Bajsić
******
Svi smo, u principu, suočeni s dugim, polaganim gmizanjem prema smrti. Svaki sljedeći dan nosi manje iznenađenja od prethodnog. Tijela nam nepovratno propadaju. Postajemo manje otvoreni prema novim idejama. Sve više postajemo svjesni oronulosti i propadanja. Razočaranje postaje naša startna pozicija dok gledamo kako jedan za drugim nestaju svi naši mladenački snovi.
Ovo nam poručuje Robi, sitni kriminalac nerealizirane književno-glazbene karijere, u autoanalizi povodom svog trideset i petog rođendana. Kut promatranja kojem bi stručnjak vjerojatno prišio dijagnozu depresije. S druge je strane Helena, istih godina, prezaposlena odvjetnica užurbanog životnog stila, potencijalno trudna s oženjenim ljubavnikom. Oboje nesređeni u svakom smislu, nerealizirani na brojnim poljima, a ujedinjeni u osamljenosti i nezadovoljstvu vlastitim životom.
I onda se počinjemo pitati o uzrocima takvog stanja. Je li diktat društvenih mehanizama uistinu postao toliko obvezujući da nužno moramo sebe žrtvovati poslu? Jesmo li doista samo pasivni objekti u slijedu zbivanja pa ono što nam se događa nužno opravdavamo spletom nesretnih okolnosti? Ima li u tom mnoštvu društvenih i osobnih silnica naša želja ikakav utjecaj? Ili je to pulsiranje daleko iznad pojedinca kojem ne preostaje ništa drugo nego uskočiti u taj vrtlog i nadati se da će mu glava većinu vremena ipak ostati iznad vode?
Patetično pitanje ostvarivanja sreće u takvim se okolnostima gotovo izgubilo iz vida.
I onda, unutar tako postavljenog svijeta, unatoč društvenim obrascima i unatoč opterećujućim situacijama iz privatne sfere, postoji mogućnost da se kaže: – Dosta. Doista postoji mogućnost realizacije fraze o okretanju nove stranice, o novom početku, o prekretnici, a trideset i peti rođendan dosta je prikladan datum za razmišljanje o tim neveselim temama. Karte i nisu baš nešto promiješane, a ulog je neznatan, tek naš život. No, ako osjećate poriv da se, usprkos čudnoj ambalaži u kojoj se neka novina u vašim životima pojavljuje, ispod te maske ipak krije nešto dobro za vas, slijedite taj poriv. Konvencije, mišljenje drugih, osobni moralni ustroj, intimne želje – sve to neka ode u drugi plan, prepustite se trenutku i uživajte. I možda ćete, ako su atmosferski uvjeti, staza, tempo i ritam pravi, otrčati utrku svog života.
Tomislav Pavković

GroundFloor Group, Cluj – Napoca, Rumunjska
koreograf i redatelj. Ferenc Sinko
igraju: Szabolcs Balla, Ágota Székely
Dvorište Rektorata (2)

GroundFloor Group presents

POST.SYNC

Synopsis
Imagine a world in which there is no sound. A world in which objects, equipments lose their sounds and the familiar noises of vehicles, electrical appliances around us are gone.
Imagine zero-point. Silence. And a human voice.
This voice defines a schizoid space where fantasy merges with reality, where animation and feature films, sounds of radio emerge from subconscious to surprise, challenge and awaken us to grim reality: what we see or hear – whether it is present, past or future, real or screened – becomes part of our personality. There is no silence. No human voice. No escape.

Trajanje: 50 min bez pauze

Kazalište Mala scena, Zagreb
Tekst: Ivica Šimić
Tekst songova: Zvjezdana Ladika
Songove uglazbio: Ivica Šimić
Lutke izradila: Ana Kraljević
Design plakata: Bane Milenković
Fotografije: Irena Sinković
Igraju:

Vitomira Lončar
Ivica Šimić
Kad smo 1986. započinjali rad na predstavi Pričalo i Malena, željeli smo samo jedno: napraviti predstavu kojom bismo mogli započeti nešto samostalno. Iz te predstave rodila se Mala scena, a s vremenom je Pričalo i Malena postala Kraljevna na zrnu graška.

Danas, nakon preko tisuću odigranih predstava u 25 godina, s ponosom možemo govoriti o našoj Kraljevni na zrnu graška kao kultnoj predstavi. Ona ne samo da je stvorila naše kazalište, nego je odredila i njegovu sudbinu, sudbinu nas kao ljudi i kao umjetnika.

Radujemo se još jednoj sezoni s vama, vašom djecom i s Kraljevnom na zrnu graška.

Predstava traje 50 minuta.

Stvaralačka mreža Zebra
autorski projekt: Ane Vilenice, Csille Barath Bastaić, Ivane Krizmanić, Tanje Smoje, Marije Tadić, Romine Vitasović, Slobodana Karajlovića i Olje Lozice u suradnji sa Zagrebačkim kazalištem mladih i La Mama teatrom iz New Yorka
igraju: Ana Vilenica, Csilla Barath Bastaić, Ivana Krizmanić Lana Gojak, Marija Tadić i Romina Vitasović
Barutana

Na ZKM-ovu se pozornicu vratila urnebesno šarmantna predstava Projekt 12/2 koju autorski potpisuje duo Slobodan Karajlović i Olja Lozica. Šest talentiranih glumica – Ana Vilenica, Csilla Barath-Bastaić, Romina Vitasović, Tanja Smoje, Marija Tadić i Ivana Krizmanić – u razigranim stand-upovskim solilokvijima cijelih sat i pol publiku drže na rubu suza, ali od smijeha. Projekt 12/2 nastao je kao pokušaj seksteta mladih glumica da nepretenciozno progovore o vlastitoj profesiji i o sebi samima, hrabro se poigravajući granicama vlastite improvizacijske slobode. Ležerna i otkačena, predstava u kojoj glumački rad nadmašuje doseg domaćeg kazališnog zanata, u kojoj imaginativno-glumački potencijal izvođačica omogućuje gledateljima da uživaju u komadu, u kojem plamti želja za zanatskim poboljšanjem te konačno zavođenjem publike – samo su neki od komplimenata kojima je Projekt 12/2 počastila kritičarska i novinarska struka.

Tako je Ana Vilenica izvela žalopojku o svom životu prezaposlene glumice, a pritom se usudila i šarmantno glupirati, dok Csilla Barath-Bastaić duhovito problematizira pitanje mjere u teatru te sasvim ogoljava neminovnu potrebu glumca za podrškom i aplauzom publike.
S druge strane, Romina Vitasović je oduševila neverbalnim performansom u kojem ritam njenog smiješnog seksi plesa otkucava unutarnje glumačke i ljudske nemire koji se katkad srozavaju do prve stepenice očaja, a Tanja Smoje nastupa s intimističkom pričom u kojoj humor budi lavinom izražajnih gesti te besprijekornim ironijskim komentarom koji cijelo vrijeme vreba iz prikrajka.
Predstava je dosegnula vrhunac u komičnim monolozima Ivane Krizmanić čiji je vatromet energije i scenske improvizacije izazvao najveće salve smijeha.

Dodatni začin tog individualističkog ženskog kazališnog pisma osobna je karizma i osebujnost karaktera svake glumice ponaosob iz kojih proizlaze i svi temeljni stupovi predstave. Koloplet lepršavo-dinamičnih scena obojenih snažnom sugestivnom snagom te izrazito iskreno-umjetničkim glumačkim angažmanom izaziva dojam koji se ne zaboravlja, a sat i pol, prođe kao u hipu. Štoviše, poslije posljednje minute želite reprizu pa stoga kod ove predstave piše – obavezno pogledati. (tekst: dalje.com)

Kazalište KNAP
redatelj: Petar Veček
igraju: Goran Grgić, Vilim Matula, Petra Dugandžić i Ranko Zidarić
ZBOG NAJAVLJENOG LOŠEG VREMENA PREDSTAVA ĆE SE ODRŽATI U HRVATSKOM NARODNOM KAZALIŠTU

HIT PREDSTAVA NA DASKAMA KNAP-a!

AMATERI

Redatelj Petar Veček i dramaturg Mario Kovač uz sjajnu glumačku ekipu, donose nam na pozornicu KNAP-a Radakovićev tekst u obliku neočekivane, provokativne, ali izuzetno duhovite predstave. Dovedeni na rub egzistencije, antijunaci ove tragikomedije, vodoinstalater papučar, isfrustrirani kukavac, kvartovski ridikul te iskusna prostitutka, odlučili su se na očajnički čin: pokušavaju snimiti porno film “Made in Croatia” koji bi ih izvukao s dna i napunio im džepove. Kako je ovo snimanje teklo i kako je završilo, publika će moći vidjeti na sceni KNAP-a .

Kada je počeo raditi AMATERE redatelj Petar Veček je znao da mu je to zadnja predstava koju postavlja na daske kazališta, kao i da će s time proslaviti 40godina svoga umjetničkog rada. Ono što nije znao je da će datum premijere biti i dan njegove smrti…no zbog te činjenice vrijednost ove odlične predstave nije nikako umanjena, jer Veček kao da je znao da ovo zadnje djelo mora biti sjajno….nešto po čemu će ga ljudi iz struke i publika pamtiti, nešto zbog čega će njegov duh ostati živ i nezaboravljen. Zato ne propustite pogledati odličnu predstavu u kojoj je okupljena još bolja glumačka ekipa i uživajte u posljednjoj režiji našeg Pijera!

Novi dramski tekst Borivoja Radakovića “Amateri” je socijalno angažirana crna komedija koja na izvrnut i ekscentričan način progovara o neuralgičnom punktu naše svakodnevice – siromaštvu koje poput raka izjeda ljudsko dostojanstvo i moral. Radaković je jedan od najzanimljivijih suvremenih hrvatskih pisaca, publici poznat po romanima “Sjaj epohe” i “Virusi” te proznim djelima “Ne, to nisam ja” i “Porno”.

Režiju predstave je potpisao veliki redatelj Petar Veček.
asistent redatelja i dramaturg je Mario Kovač
Igraju: Goran Grgić, Vilim Matula, Ranko Zidarić i Petra Dugandžić

iz medija:

“Četvorka za peticu – Glumci znalački oblikuju humor situacije, zbog čega će ˝Amateri˝ biti siguran hit kod publike.
Scena Knap još jednom dokazuje koliko je za glumce važno igrati izvan konteksta domicilnog teatra: Goran Grgić u ovoj produkciji nije više HNK-ovski ˝previše odmjereni˝ glumac, kao što ni Ranko Zidarić nije Gavellin zakleti ironist. Obojica su izgradila veoma uvjerljive karaktere osjetljivih, životopisno frustriranih i tužnih ljudi, čiji protest teško dolazi do riječi i jedva se usuđuje do kraja izgovoriti ili pokazati količinu nagomilanih poniženja i frustracija. Ali i Zidarić i Grgić gotovo čehovljanski suosjećajno štite svoje junake, ne dozvoljavaju im da skliznu u ridikuloznost, bdiju nad nijansama međusobne razmetljivosti i povrijeđenosti, a čuvaju se bilo kakve osude ljudskog stradanja. Vrijedno je naglasiti da ni tekst ni redateljski postupak ni glumačka izvedba ne stigmatiziraju ljudsku žudnju (kao ni ljudsku usamljenost); pažljivo se unoseći u situacije oskudice. Izvedbi uvelike doprinosi i Vilim Matula kao neposredni, bezazleni, stripovskim falusom ˝obdareni˝ Kuka. Prava veličina Matule sadržana je u načinu na koji glumačkom igrom spaja hendikepiranost i virtuoznost, nagonski brutalnu žudnju i plač nad egzistencijalnom neimaštinom svog lika, uvjerivši nas da glumački majstor može parirati, svakom zadatku radikalne iznimnosti. Nažalost, Matula u domaćem teatru rijetko ima prilike igrati dobričine ili izrazito emocionalne protagoniste, u čijoj se koži definitivno jednako majstorski snalazi, kao i u rolama negativaca. Njegov intezitet puno je bliži Dostojevskom, no Čehovu. A Petra Dugandžić kao da je Tarantinova glumica: namjerno postavljena kao gorka, pribrana i hladna prostitutka Stela.”
Nataša Govedić “Novi list”

Goran Grgić, Vilim Matula i Ranko Zidarić s puno žara igraju gubitnički trojac. Njihova je glumačka radost zarazna, prelijeva se u gledalište,
stvarajući atmosferu vedrog razumijevanja nesreće. Jedina žena u priči, Petra Dugandžić, unosi ne samo dašak erotičnosti nego i ˝prizemljeni˝
pogled na svijet. Premda mračni u dijagnozi stvarnosti, ˝Amateri˝ su duhovita i zabavna predstava, koja još jednom dokazuje staru istinu: humor je moćno
oružje u obrani od jada i osjećaja nemoći.
Iva Gruić ˝Jutarnji list˝

Koprodukcijska predstava Narodnog pozorišta Tuzla i Hrvatskog kazališta Pečuh
redateljica: Nina Kleflin
igraju: Slaven Vidaković, Ivana Perkunić, Elvira Aljukić, Milenko Iliktarević, Midhat Kušljugić i Armin Ćatić
Barutana

PRIČA O PRIJATELJSTVU
Gradovi Tuzla u Bosni i Hercegovini i Pečuh u Mađarskoj upisani su u turističke vodiče
obaju regija kao gradovi prijatelji. Možda to i ne znači puno slučajnim prolaznicima –
namjernicima koji se zagledavaju u lokalne znamenotosti.
Možda to i ne znači puno čak ni kazališnim gledateljima koji su tuzlanske predstave već
više puta gledali u Hrvatskom kazalištu u Pečuhu, kao ni Tuzlacima koji su, na primjer,
uživali u posljednjem gostovanju Hrvatskog kazališta.
No srećom, stvari stoje daleko bolje. Tamo gdje su gradovi prijatelji različiti, počinje
sličnost pravih prijatelja. Dialog, prepoznavanje i vizija – ključne su riječi tog susreta.
Možda je to pitanje sreće. Ili spremnosti na naporan rad. Ili oboje. Pa ipak, Kairos sretnog
trenutka može proletjeti u trenu i treba reagirati brzo. Potom ostaje rad.
Sreća se sastojala u tome što su na čelo obje institucije, u oba grada, došli mladi ljudi
koji žele ozbiljno promišljati kazalište. Uvažavajući obje publike u svojim sredinama.
Narodno pozorište u Tuzli dokazalo se u poslijednje vrijeme velikim predstavama, ističući
kolektivnu igru izvrsnih glumačkih pojedinaca kao svoj glavni adut. Malograđanska
svadba, Gospođa ministarka, Iza kulisa samo su neke od uspješnica koje su dokazale da u
tuzlanskom pozorištu glavnu snagu nose velike glumačke osobnosti. I usprkos financijskim
nedaćama i trošnoj zgradi gledatelji zaboravljaju na sve, uvučeni u čaroliju glumačke igre.
U Hrvatskom kazalištu u Pečuhu, pak, uz vesele pučke komedije za tamošnje Hrvate,
uvijek se razmišljalo i u umjetnički zahtjevnijem pravcu, posebice u posljednjoj predstavi
posvećenoj Krležinom djetinjstvu.
I tako su se, bez velikog propitivanja o namjeri, oba kazlišta našla na istom izazovnom
putu prema pronalaženju pravog naslova, pronalaženju novog projekta koji bi odgovorio
svim razlozima zbog kojih se bavimo ovim poslom.
Tako su komadići slagalice odjednom postali dio zajedničke slike. Izuzetan tekst
hvatskog autora. Pitanja koja se u njemu postavljaju tako su duboko kazlišna, životna i
ljudska da nikoga ne mogu ostaviti ravnodušnim. Dobar glumački ansambl, redateljica koju
svi dobro poznajemo i pitanje: zašto jednom ne bismo radili ono što nas stvarno zanima?
Zbog čega se bavimo ovim poslom? Da se, kao iskreni kazlišni stvaratelji, podložimo pod
ona teatarska pitanja koja nas čine duboko zagledanima u sebe i u stvarnost koju živimo.
U Mađarskoj, u Hrvatskoj, u Bosni.
To je pitanje susreta koji se događa na sceni, u kazališnoj namjeri i u životu samom.
Tako je došlo do ove koprodukcije. Tehnička je to riječ, adekvatna ovom vremenu toliko
posredovanom tehnikom.
Uistinu tu je riječ o prijateljstvu. Gradovi prijatelji. Ravnatelji prijatelji. Ravnatelj i
direktor, direktor i ravnatelj, Don Huan i Sganarelle, Sganarelle i don Huan, dva suputnika
na posvećenom putu Potrage. Uz zvijezdu vodilju smisla na tamnom nebu oskudice.
Nina Kleflin

više o predstavi pogledajte i na http://narodnopozoristetuzla.org.ba/predstave_img/dojuan.pdf

Hrvatsko narodno kazalište u Šibeniku
redateljica: Nenni Delmestre
igraju: Oriana Kunčić i Matea Elezović
Dvorište Rektorata (2)

Kontrakcije praizvedene u londonskom Royal Courtu 2008. godine drama su koja progovara o nehumanosti korporacijskog kapitalizma i neoliberalizma u kojem je privatni život uposlenika potpuno u rukama korporacije za koju rade.
Orvelijanska vizija potpune kontrole nad zaposlenicima ovdje je jezivo svjedočanstvo o surovom svijetu profita.
Emma, uposlenica velike korporacije viđa se s Darrenom, kolegom s posla. No uvjete njihove veze ne određuju oni sami, nego menadžerica ‘zabrinuta’ za financijske rezultate uposlenice koja pokušava imati emotivni život. A kako je emocija nešto što može umanjiti efikasnost na poslu korporacija odlučuje preuzeti kontrolu nad njezinim životom …

Michael Bartlett (1980.), mladi je engleski dramatičar, redatelj i umjetnički ravnatelj Shapeshifter Theatre Company. Postao je poznat 2007. dramom Moje dijete praizvedenom u poznatom londonskom Royal Court kazalištu koje promovira novi dramski tekst. Ovak je komad igran na brojnim svjetskim pozornicama, a na Splitskom ljetu 2009. godine režirala ga je Nenni Delmestre.
Dobitnik je prestižne nagrade Olivier za ramu Cock, nagrada Tinniswood i Imision za radio dramu Nepričanje, te Old Vic New Voices Award za Artefakte. Smatra se jednim od najzanimljivijih mladih dramatičara u Engleskoj, a ulaznice za predstave po njegovim dramama redovno su rasprodane.

Galerija Kazamat

Kazalište Virovitica
redateljica: Franka Perković
igraju: Filip Juričić, Jelena Hadži-Manev, Goran Koši i Mladen Kovačić
Dvorište Rektorata1

Kad triler postane farsa
39 stepenica, roman škotskog autora Johna Buchana objavljen 1915., prvi je u seriji djela čiji je glavni junak Richard Hannay fini engleski gospodin s neobičnom manom da upada u opasne situacije, ali i s bogom danom sposobnošću da se iz njih izvuče. Uzbudljiv triler koji kombinira političku i osobnu dramu označio je prekretnicu u Buchanovoj karijeri, a o popularnosti romana svjedoče čak četiri filmske adaptacije, od kojih je najpoznatija ona Hitchcockova iz 1935. godine, dok je najnovija sasvim svježa, stara samo dvije godine. Hitchockov klasik umnogome se razlikuje od romana, prije svega po činjenici da uvodi čak dva ženska lika koja u romanu ne postoje. Kako bez žena u priči nema romantike i strasti, a Hollywood je utemeljen upravo na tomu, Hitchcock je znao što romanu nedostaje.

Kad se Patrick Barlow odlučio napraviti kazališnu adaptaciju utemeljio ju je baš na filmu, roman je ostao u drugom planu. No, za razliku od ozbiljnog, dramatičnog filmskog trilera punog političke i kriminalne napetosti, u kazališnoj verziji naglasak je na komičnim efektima i duhovitom korištenju kazališnih sredstava u adaptaciji filmskog predloška. Krajnje ozbiljan špijunski triler o čovjeku koji saznaje informaciju važnu po sigurnost cijele države, da bi se onda našao u situaciji da nevin bježi od policije uvjerene da je baš on ubojica, ali i agenata strane službe koje je razotkrio, u kazališnoj adaptaciji koristi elemente trilera kako bi izazvao komičan efekt. Kazalište u ovom slučaju parodira triler, poigravajući se zakonitostima žanra.

Potjera je na filmu jedan od omiljenih žanrovskih oblika i obilježava cijelu povijest filmske umjetnosti. U kazalištu taj je segment, zbog tehničkih ograničenja pozornice, gotovo nepostojeći. Upravo zato 39 stepenica pomak je u tretiranju kazališnih sredstava i mogućnosti pa je na sceni moguće vidjeti dinamičnu scenu potjere u vlaku (i oko njega), automobilsku jurnjavu, sve ono što se na sceni, ili se tako dosad mislilo, ne može realizirati. Da sve bude još zabavnije: brojne sudionike priče u ovoj kazališnoj adaptaciji igra samo četvoro glumaca što je dodatan element uzbudljive scenske igre i izvor duhovitih situacija! Umjesto psihološke drame i špijunskog trilera roman-film 39 stepenica u scenskoj verziji najbliži je farsi, žanru koji zabavlja, ali pred redatelja i glumce postavlja krajnje ozbiljne kazališne zahtjeve. Prateći romanesknu i filmsku priču, scenom juri imaginarni vlak, junaci riskiraju život na mostu, a ne izostaje ni prava filmska jurnjava automobilima, dakle, svi elementi pravog krimića – uz nezaobilaznu ljubavnu priču – i dalje su tu. Jedino što sad rezultiraju – smijehom!

Adaptacija je praizvedena u engleskom Leedsu 2005. godine da bi nakon toga krenule svjetske premijere, koje su uključile i oba centra komercijalnog kazališta West End i Broadway. Na potonjem je predstava od premijere početkom 2008. odigrana 771 put čime je postala najuspješnija dramska produkcija u posljednjih deset godina na Broadwayu. 39 stepenica Barlowea osvojila je niz najpoznatijih svjetskih priznanja za dramu i komediju među kojima su i Laurence Olivier i Drama Desk nagrade.

Ova dinamična produkcija, koja Kazalište Virovitica po prvi put dovodi u koprodukcijsku suradnju s kazalištima u Pečuhu i Ludens teatrom iz Koprivnice u sebi spaja najbolje od filma, romana i kazališta, a vješto preplitanje žanrova te atraktivna glumačka igra na scenu donose originalnu, zabavnu i krajnje duhovitu kazališnu viziju klasika staroga skoro sto godina.

Jasen Boko

Gradsko kazalište lutaka Rijeka
redatelj: Serđo Dlačić
igraju: Karin Fröhlich i David Petrović
Vodena vrata(4)

Vedrana Balen Spinčić (prema braći Grimm)
za predškolski i školski uzrast

Autorska ekipa:
Redatelj: Serđo Dlačić
Autorica lutaka i scenografije: Luči Vidanović
Skladatelj: Srđan Badurina
Sudjeluju:
Karin Frohlich i David Petrović
Jedno davno živjela su braća Grimm. I napisali mnogo lijepih bajki koje i dan danas žive i inspiriraju. Jedan od njih je i bajka o bratu i sestri koji se susreću s mnogim nedaćama i fantastičnim bićima i preokretima. Tako su glumci s malim, putujućim kazalištem, iz prašnjavog kovčega izvukli na svjetlo dana tj. pod kazališne reflektore ovu staru priču i osvježenu je ispričali 200 godina nakon njena prvog zapisa. U viđenju “Ivice i Marice” riječkih lutkara, priča zadržava svoju izvornu fabulu, ali djeluje vrlo suvremeno. Osim zabave i napetosti, publika iz predstave može iščitati i plemenitu poruku o zajedništvu i pobjedi dobra nad zlim.
Ovom predstavom inaugurira se tzv. ulično kazalište koje ima tendenciju biti svima dostupno tj. doći u svako selo, mjesto, grad. Logičan odabir prve predstave ovog tipa bio je svjetski klasik dječje književnosti, jedna od najpopularnijih dječjih bajki, “Ivica i Marica”. U dramatizaciji Vedrane Balen Spinčić, s lutkama Luči Vidanović te pod redateljskim čarobnim štapićem Serđa Dlačića, glumci Karin Fröhlich i David Petrović pronašli su i pričaju ovu priču putujući posvuda.

PROGRAM

Big Band Osijek, voditelj: Zlatko Barač, gost – Brigitte Fliegner (piano)

Kazalište Planet Art, Zagreb
Redatelj: Marko Torjanac
Igraju: Nataša Janjić i Amar Bukvić
Dvorište Rektorata¹

‘PREKIDI’ prate jedan par, Stevea i Alice, na putu kroz njihovu ljubavnu vezu prožetu poznatim ljubavnim toponimima: slomljenim srcima, prekidanjem, ponovnim sastajanjem, strašću i samoćom što će bez sumnje prepoznati svatko tko je ikada bio u vezi. Kako im se putovi isprepliću, njihovi susreti su ponekad smiješni, ponekad tužni, ponekad zabavni, ponekad dirljivi, a iznad svega prožeti iskrenom potrebom za pravim odnosom. Uspijevaju li u tome i kuda će ih to odvesti – provjerite u predstavi.

G. Bizet – R. Ščedrin: CARMEN
balet
koreografkinja: Valentina Turcu
Hrvatsko narodno kazalište Split

HRVATSKO NARODNO KAZALIŠTE OSIJEK

Maurice Ravel
BOLERO

Koreografija, režija, dramaturgija Valentina Turcu
Asistent koreografkinje Sytze Jan Luske
Kostimografija, scenografija Valentina Turcu
Oblikovatelj svjetla Klaus Garditz
Glazbena voditeljica i inspicijentica Irina Nikolenko
Baletni majstor i pedagog Vlodimir Šuvalov
Suradnica kostimografkinje Vesna Novitovič
Asistent produkcije Gorenka Žižić Jagar

Plešu:
Albina Rahmatullina, Irina Čaban, Julija Pivotskaja, Kristina Luptakova, Jovana Mirosavljević, Sanja Kaliterna, Sonja Gaj
Artjom Žusov, Andrej Kremz, Ajdar Valejev, Doron Perk, Lev Šapošnikov, Remus Dimache, Romulus Dimache

Bolero ili majstorstvo orkestracije
Bolero je nastao na poticaj plesačice Ide Rubinstein, premda je ona molila Ravela da napiše baletnu partituru koja bi se temeljila na orkestraciji skladbi za glasovir iz Albenizove Iberije. No, Ravel odustaje od prvobitne zamisli i odlučuje napisati vlastitu skladbu. Djelo, koje je najprije naslovio Fandango, završio je za pet mjeseci, a prvi je put izvedeno 22. studenoga 1928. godine u pariškoj Operi pod naslovom Bolero.
Cijeli je Bolero jedna jedina duga melodija s dvjema polovicama, koja se neprestano ponavlja u dugom crescendu (Ravel je odredio trajanje 17 minuta). Mijenjaju se jedino glasnost i boja orkestra -čak i prateći ritam i tonalitet (sve do pred sam završetak) ostaju nepromijenjeni. Djelo je eksperiment stupnjevanja napetosti vrlo ograničenim sredstvima, izveden izvanrednom kontrolom i, prije svega, majstorskom orkestracijom.
Velik uspjeh na premijeri Bolero je doživio u izvedbi Rubensteinove i Anatolea Vilzaka u glavnim ulogama, s koreografijom Bronislave Nižinske, uz scenografiju i kostimografiju Alexandrea Benoisa te pod dirigentskim vodstvom Walthera Strarama. Nižinska je na Ravelovu glazbu koreografirala jednostavnu priču u kojoj u prigušeno osvijetljenoj kavani mlada žena počinje plesati polagani bolero. Plesom privlači goste, oni ustaju i pridružuju se plesu, koji ih svojim ritmom sve više opija, da bi sve završava općom ekstazom. Ravel je bio skloniji drugačijem koreografskom postavljanju koje bi uključivalo otvoreni prostor s tvorničkom pozadinom, kako bi se što više naglasile mehaničko-repetitivne glazbene odrednice. Popularnost Bolera iznenadila ga je u svakom pogledu. Umjesto, kako je on očekivao, da bude scenski postavljan, a glazbeno izbjegavan, radi čega je i radio prerade za glasovir, dogodilo se obrnuto, pa je Bolero već do 1930. ne samo doživio brojne gramofonske zapise s nekoliko orkestara i dirigenata, nego je već 1934. prema njemu snimljen i film s Carole Lombard i Georgeom Raftom u glavnim ulogama. Ni Ravelov konflikt s dirigentom Arturom Toscaninijem koji je po Ravelovom mišljenju previše ubrzavao Bolero pri kraju, nije također skladbi mogao nauditi jer se ona u sve većem broju verzija vrtjela na svim radio stanicama…
Kasnije koreografije Bolera nisu uspijevale nadmašiti kreativnost Nižinske sve do 1961. kada Bolero koreografira Maurice Bèjart, značajno više naglašavajući važnost muške dionice solističkog para, a samim time pojačavajući u koreografiji momente senzualnosti. Dvadeset godina kasnije uloga najmilijeg Bèjartova plesača zabilježena je i u filmu Claudea Leloucha iz 1981. pod nazivom Les Uns et les Autres, a desetak godina ranije (1973) Bolero je i glavna tema nagrađenog dokumentarnog filma Williama Fertika, sa Zubinom Mehtom I članovima Filharmonije Los Angelesa u glavnim ulogama… Pohod Bolera u sve segmente masovne kulture nastavio se i dalje, pa on biva i glazbenom podlogom za ples pobjedničkog para (Jayne Torvill i Christopher Dean) u umjetničkom klizanju na Zimskoj olimpijadi u Sarajevu 1984. godine. U svijetu pop-rock kulture fenomen Bolera variran je mnogo i često, a najintrigantnije od tih varijacija pripadaju Keithu Emersonu (EL&P) i njegovoj skladbi Abaddon’s Bolero iz 1972. te Franku Zappi pod čijim se humorističnim ravnanjem Bolero pojavljuje kasnih osamdestih na albumu naslova tako tipičnog za Zappu: The Best Band You Never Heard in Your Life. Treba li dalje nabrajati, onda se ne smije zaboraviti ni impresivnu jazz verziju Bolera u izvedbi čuvenog Stenleya Jordana (1994), kao ni onu animiranu, poznatog tvorca crtanih filmova Ivana Maximova (1992). No teško da bi ijedna od njih dvije, barem po duljini, bila po volji Ravelu: Jordanova naime traje čak 22 minute, a Maximovljeva svega 5!
Maurice Ravel (1875 – 1937)
Premda ne treba podcijeniti ništa od onoga što je godinama učio na Konzervatoriju koji ga je stajao brojnih konflikata, živciranja i frustracija; ipak je pouzdano da su Ravelu za njegovo doživljavanje glazbe bili mnogo značajniji njegovi baskijski korijeni (po majci) i poznanstvo s ekscentričnim Satiejem nego sveučilišna “maltretiranja” proučavanjem fuge…
Za mladoga Ravela Satie je bio važan prije svega zato što mu je pokazao put k novoj, egzotičnoj jednostavnosti do koje je došao istraživanjem starogrčkih tonskih načina (prijelaza) i uporabom nerazriješenih harmonijskih progresija.
Sve je to tijekom idućih nekoliko godina našlo svoje mjesto u Ravelovoj glazbi, baš kao i književnost koju je pohlepno gutao. Riječi za svoje pjesme godinama je, naime, uzimao iz djela svojih suvremenika, predstavnika francuskoga simbolizma i dekadencije.
Prekidanje studija i povratak na nj nije ugasio Ravelovo zanimanje za egzotiku, pa se 1899. publici predstavlja uvertirom nedovršene opere Šeherezada, pridružujući se tada modernim glazbenim stremljenjima čiji je neprijeporni vođa bio Debussy.
Iako već s Pavanom za preminulu infantkinju (Pavane pour une infante défunte) počinje stjecati i ime i popularnost, dio kritičara bio je toliko mrzovoljan da su pisali kako će, ako već ne netko, i od Ravela jednom možda biti nešto, nastavi li marljivo raditi barem desetak godina. U javnosti to nije imalo nikakva odjeka. Već godine 1901. Ravel piše svoje prvo glasovirsko remek-djelo Jeux d’eau (Igra vode) i posvećuje ga Fauréu, s kojim je ostao u prisnom prijateljstvu unatoč isključenju s nastave, a u sljedećih nekoliko godina skladao je još nekoliko izvanrednih djela poput Gudaćeg kvarteta u F-duru (1903), Ogledala (1905), Španjolske rapsodije (1907)…
Kroz cijelo to vrijeme nastavljaju se Ravelovi sukobi s konzervativnim dijelom akademske zajednice, no također i drugovanja s nešto starijim i utjecajnijim Debussyjem kao i borba s njim za primat u svijetu glazbenih inovacija kojima su obojica bili skloni, a često ih i istodobno ili naizmjenično primjenjivali.
A kad su se obojica zahvaljujući operno-baletnoj trupi Djagiljeva, preko koje su se upoznali s Musorgskim i Stravinskim, još zainteresirali i za Schönberga, slijedilo je i postavljanje prvog Ravelovog baleta Daphnis i Chloé (1912), da bi potom Prvi svjetski rat Ravelu kao i mnogima donio brojne nedaće i razočaranja, pa i smrt majke. Raspoloženja prožeta tim vremenom možda su najbolje ostala zabilježena u djelima poput Le tombeau de Couperin (Couperinov grob) i Le Valse (Valcer)…
Iz poratnog povlačenja i osamljivanja Ravela je poprilično trgnuo jazz pristigao dvadesetih godina iz Amerike, koji se kao inspiracija provlači i kroz brojne njegove naredne radove, a osobito je to zamjetno u lirskoj fantaziji L’enfant et les sortilèges (Dijete i čarolije, 1920 – 1925) iz koje je kasnije nastala i opera na libreto novelistkinje Colette. Nakon brojnih i uspješnih europskih koncerata polovicom dvadesetih, Ravel sve više shvaća i važnost novih tehničkih dostignuća za popularnost glazbe pa svoj Gudački kvartet dopušta snimiti na gramofonsku ploču, žaleći što te mogućnosti nisu doživjeli Chopin ili Debussy. Slijedi potom 1928. godine, kao vrhunac njegove slave, američka turneja na kojoj se upoznaje s Gershwinom, druguje s njime i sopranisticom Evom Gauthier, posjećuje harlemske jazz koncerte, sluša Dukea Ellingtona, vraća se iscrpljen, ali te iste godine sklada i svoje najpoznatije djelo. No slava Bolera (ex Fandanga) toliko ga je iritirala da je sarkastično prokomentirao kako je autor “samo jednog glazbenog remek djela, koje nažalost nije glazbeno“! Time je Ravel aludirao na način njegova nastanka. Naime, jednoga je jutra sjeo za glasovir i samo jednim prstom počeo svirati melodiju upitavši prijatelja: “Ne čini li ti se ta melodija nekako ustrajnom?! Pokušat ću je ponavljati bez ikakva razvoja i pritom izvući iz orkestra sve njegove mogućnosti.“ To mu je nesumnjivo i pošlo za rukom tako da je to djelo u kojemu je možda najviše došla do izražaja važnost ritma kao jednog od temeljnih elemenata glazbenog djelovanja, te instrumentalni kolorit kao sredstvo glazbenog izlaganja. Zato i nije neobično da su i mnoge Ravelove klavirske skladbe kasnije koreografirane i izvedene kao baleti u njegovoj blistavoj orkestraciji.
Valentina Turcu
Valentina Turcu solistica je baletnog ansambla Slovenskog narodnog gledališča u Mariboru koja bilježi brojne značajne uloge klasičnog i modernog repertoara. Njezin je solistički potencijal prepoznat i nagradom Društva baletnih umjetnika 1999. godine za ulogu u Tangu Edwarda Cluga, kao i brončanom medaljom na međunarodnom natjecanju baletnih umjetnika u Nagoji 2003. godine. Istodobno, posljednjih desetak godina, ona u matičnom kazalištu kreira i scenski pokret za čak dvadesetak dramskih i nekoliko opernih predstava, da bi u svijet koreografije u još širem smislu zakoračila od 2003. kada započinje njena suradnja sa slovenskom glazbenom etno skupinom Katalena. S baletnim duetom na njihovu skladbu pod nazivom Rožmarin, osvojila je 2007. i nagradu za najbolju koreografiju na Natjecanju baletnih umjetnika Slovenije, da bi se u matičnom kazalištu u sezoni 2007/08. predstavila i svojim prvim cjelovečernjim autorskim projektom La Callas, kojega karakterizira raskošna paleta svih ansambala: orkestra, pjevača, plesača, glumaca i čarobnih kostima.
Za taj je projekt i opet nagrađena najvišom strukovnom nagradom 2008. godine, jer je kritika u njemu prepoznala istodobno rijetku profinjenost, bogato iskustvo i znanje, uz potpunu predanost pozivu.

CARMEN

Glazba: Georges Bizet- Rodion Ščedrin
Koreografkinja i redateljica: Valentina Turcu
Asistent koreografkinje: Leo Mujić
Kosimografkinja: Michal Negrin
Asistentica kostimografkinje: Vesna Novitovič
Scenografkinja: Dinka Jeričević
Oblikovatelj svjetla: Aleksandar Čavlek
Baletni majstori: Albina Rahmatullina, Vladimir Šuvalov
Baletni pedagozi: Leo Mujić, Leon Kjellsson, Giovanni Di Palma
Asistentica produkcije: Gorenka Žižić Jagar

CARMEN

Carmen: Irina Čaban
Jose: Vlad Ilcenco
Escamillo: Artjom Žusov
Zuniga: Lev Šapošnikov
Fernanda: Sanja Dimache
Muškarci:
Scott Pascal, Nathan Bland, Remus Dimache, Romulus Dimache, Igor Gluškov, Alan Alberto, Daniel Jagar, Davor Čakarić, Mario Buličić
Žene:
Sanja Dimache, Jovana Mirosavljević, Julija Pivotskaja, Korana Bilan, Sanja Kaliterna, Matea Milas, Yurie Tanaka, Caitlin Seither, Simona Caputo, Sonja Gaj, Nikol Marčić

Carmen je vezana uz uzavrelo španjolsko podneblje i vruću cigansku krv, za koju su Mérimée i Puškin dali libretističke poticaje, a Bizet je svojim glazbenim majstorstvom pretvorio u vrhunsku operu. Kao takva praizvedena je u Parizu 1875. no malo je znano da je kao balet (neovisno o Bizetovoj glazbi) u Petipaovoj koreografiji Carmen praizvedena u Španjolskoj još 1845. Nakon Drugog svjetskog rata (1949) za najpoznatiju koreografiju na Bizetovu glazbu zaslužan je francuski koreograf Roland Petit, no ona je vjerno slijedila glazbu i činove same opere, sve dok ruski skladatelj Rodion Ščedrin (1932) nije Bizetovu glazbu posve prilagodio baletu i stvorio jednočinku (za svoju suprugu Maju Pliseckaju) u koreografiji Alberta Alonsa. Splitsku pak Carmen koreografirat će Valentina Turcu, autorica prošlogodišnjeg Bolera, dočekanog s odobravanjem publike i kritike. U autorskom timu ističe se ime kostimografkinje Michal Negrin, čuvene izraelske dizajnerice, čije kreacije nose i najveće zvijezde svjetskog show-businessa.

Carmen

Balet Carmen ruskog skladatelja Rodiona Ščedrina (rođen 1932) za gudački orkestar i udaraljke nastao 1967. spada među najkreativnija i najuspjelija djela u njegovom opusu. Ščedrin, diplomant Moskovskog konzervatorija jedna je od najprominentnijih figura u sovjetskoj i post-sovjetskoj glazbi. Najpoznatiji je upravo po svojim baletima, od kojih je mnoge napisao za suprugu Maju Pliseckaju, jednu od najvećih balerina dvadesetog stoljeća. Njegova smjelo prerađena orkestracija, inteligentne alteracije ritmičkih detalja, uz povremene humorističke detalje – primjerice, grubo umetanje suite Farandola iz Arležanke, ili iznenadni počeci i zaustavljanja u Toreadorovoj pjesmi – doprinijeli su ikonoklastičnom, ali vrhunski zabavnom prepričavanju Bizetove opere. Premda je Ščedrinova verzija uvrijedila brojne čistunce, branitelja je pronašla u samom Šostakoviču koji ju je smatrao oglednim primjerom umjetnosti transkripcije i blistavim slavljem plesa. Zanimljivo je pritom napomenuti da je upravo od Šostakoviča, pa onda i Hačaturjana Boljšoj naručio da prerade Bizetove glazbu da bi, nakon što su njih dvojica odbili, posao prihvatio Ščedrin.

Rođena u Zagrebu, balerina i koreografkinja Valentina Turcu već kao dijete je osjetila veliku strast i ljubav prema baletu i kazalištu. Njeni roditelji, vrhunski umjetnici baleta Maja Srbljenović i Marin Turcu u njenim su najranijim godinama unijeli ljubav, predanost i odgovornost prema plesu. Kultura pokreta, posebnost i ležernost obilježile su njene prve plesne korake, kao i nadarenost u traženju i širenju novih i drugačijih umjetničkih izričaja.
Sa devetnaest godina ulazi u slavnu plesnu kompaniju Béjart Ballet Lausanne. Tri ključne godine umjetnički se usavršava kod velikog Mauricea Béjarta i ostvaruje niz uloga širokog dijapazona u kreacijama jednog od najznačajnjih koreografskih i autorskih imena suvremenog plesa.
Valentina je trenutno angažirana kao solistica u Slovenskom Narodnom Gledališču u Mariboru. Posljednjih godina sve više se bavi koreografijom. Niz godina radila je sa slavnim slovenskim redateljem Tomažem Pandurom, a Janusz Kica, Vito Taufer, Nenni Delmestre, Alexandar Popovski, Samo Strelec, Krešimir Dolenčić neka su od imena redatelja i umjetnika s kojima već godinama surađuje i stvara.
Njen cjelovečernji autorski projekt La Callas 2007/08 jedinstveno je i senzibilno putovanje kroz život Marije Callas u kojem je pomaknula granice plesnog izričaja, spojivši na sceni glumce, plesače, operne dive, baletni ansambl i orkestar.
Splitska je publika njen strastven koreografski rukopis upoznala prošle godine, kad je s Baletom Hrvatskog narodnog kazališta Split postavila Ravelov Bolero.
Dobitnica je brončane medalje World Dancing Competition u Japanu, Nagoya 2002; na festivalu Zlatni lav 2006. dvije godine za redom dobila je nagradu publike, i to za predstavu Tango 2006, a slijedeće godine za predstavu Lacrimas. Iste godine na Slovenskom baletnom takmičenju njena moderna koreografija Rožmarin dobila je nagradu kao najoriginalnija. Godine 2008. Društvo Baletnih Umjetnika Slovenije nagrađuje Valentinin rad na području baleta, opere i drame, obrazlažući nagradu slijedećim riječima:
Kazalište je dom njenog stvaralaštva.
Uz mnoge pohvale, kritika i publika zajedno smatraju, da je Valentina Turcu balerina vrhunskih vrijednosti, istančanog pokreta, magnetične osobnosti i čarobnog senzibiliteta. Brojni kazališni umjetnici i kritičari s oduševljenjem primaju Valentinine radove i kreacije u predstavama tvrdnjom; da su njeni sjajni rezultati plod dugogodišnjeg iskustva, bogatog znanja i apsolutne ljubavi i predanosti tom poslu.
“Valentina Turcu stvara profinjeno, a ujedno i dominantno. Za svoje uloge dobiva brojne pohvale kritike, kao i publike. Duboko interpretativna i emotivno intenzivna dovela je svoj plesnokazališni izraz, pokret i stanje svijesti do vrhunskog stupnja scenske zrelosti.
Njena karizmatična osobnost bogati baletni prostor. Govor njenog tijela naprosto otvara nove dimenzije razumijevanja plesne umjetnosti.”
Društvo baletnih umjetnika Slovenije

Svoj jedinstveni lifestyle Michal Negrin stvara već više od dva desetljeća vlastitim kreacijama nakita, modne odjeće i predmeta kućnog dekora nadahnutim prošlim vremenima.
Rođena 1957. u Izraelu, u kibucu Naan, Michal je uvijek bila uvjerena u vlastitu viziju, svjesna svoje jedinstvenosti, unatoč tome što je odrastala u okruženju koje je propovijedalo grupnu uniformnost. Slijedeći svoju strast za samoizražavanjem djetinjstvo je provela dizajnirajući. Majka joj je bila inspiracija i podrška u ostvarivanju vlastitih snova, usprkos konvencijama kibuca.
Michal se 1984. udaje za Meira Negrina. Njihov se odnos razvijao, osim na privatnom, i na poslovnom planu. Meir je danas direktor tvrtke Michal Negrin Designs. Zajedno su 1988. lansirali svoju prvu kolekciju na glasovitoj tržnici na otvorenom u Tel Avivu, rasadniku talentiranih dizajnerskih nada. Nakon uspjeha koji je uslijedio, otvorili su konceptni dućan u modnoj četvrti u telavivskoj ulici Shenkin.
Oblikovana u toplom obiteljskom i romantičnom ozračju, ova je udobna prodavaonica postala inspiracijom i uzorom koji se poštivao i pri uređenju na slijedećim lokacijama branda.
Slijedeći rastući uspjeh kompanije, u Bat Yamu 1996. počeo je raditi tvornički studio.
Michal Negrin zainteresirala je poduzetnike širom svijeta i konceptni su dućani otvoreni u Japanu, Sjedinjenim Državama, Izraelu, Južnoj Africi, Meksiku, Australiji i drugdje. Jedinstveni duh Michal Negrin proširio se i na druga područja, postavši danas svojevrsni lifestyle.
Nadahnuta objedinjavanjem starog i novog kao i korištenju iznimnih kombinacija boja, Michel Negrin osobno dizajnira svaki komad nakita, odjeće i kućnog dekora koji nosi njeno ime. Svoje artefakte oblikuje koristeći različite tehnike i objedinjujući razne stilove, dizajne i boje kako bi stvorila svijet čarolije, romanse i starinskog stila.
Michalin jedinstveni stil pozitivno je odjeknuo i očarao ljude širom svijeta. Njen dizajn privlači brojne medijske i druge javne ličnosti, uključujući i selebritije i voditelje talk showa.
Tijekom posljednjih dvadeset godina brand Michal Negrin proširio se na nove kategorije proizvoda i otvorio desetke trgovina i konceptnih dućana širom Izraela i svijeta u gradovima kao što su Tokio, Moskva, Boston, Sofija, Tel Aviv, uključujući i konceptne dućane u Dubrovniku i Zagrebu, te najnoviju u Splitu.
Svakoga dana pokušavam reinterpretirati ono što me uzbuđuje i što mi pomaže da ostvarim svoje snove. Vjerujem kako su znatiželja, entuzijazam i vjera dnevni podsjetnici na to da je sve moguće i da moramo održati živim dijete u nama. To nas vodi prema kreativnosti i pomaže nam da postignemo samoostvarenje.
Vjerujem kako je u ovom našem složenom svijetu važno sjetiti se naše suštine i sačuvati njeno dublje razumijevanje. Nije važno u kojoj smo životnoj dobi, koje smo rase niti odakle dolazimo; ono što je uistinu važno su optimizam, ljubav i radost koji nas hrani. Te osobine osnažuju našu hrabrost i usmjeruju nas prema boljem, mirnijem životu ispunjenom kreativnim otkrićima.

Andrea Palladio je rođen 1508. godine u Padovi gdje je započeo svoju umjetničku karijeru kao kamenoklesar. Nakon što se preselio u Vicenzu ušao je u službu plemića i humaniste, ali i arhitekta amatera, Giangiorgia Trissina, koji je Andrei dao nadimak “Palladio” po grčkoj božici mudrosti Ateni Pallas i rimskom književniku iz 14. stoljeća – Palladiju.
Palladio je naučio latinski na Trissonovoj maloj akademiji i pratio je svog mecenu na njegovim putovanjima u Rim, gdje je pravio crteže antičkih rimskih spomenika. Tijekom godina uredio je više knjiga kao što su Vodič za rimske starine i ilustrirano izdanje Vitruvijeve “10 knjiga o arhitekturi, ali i originalno djelo: “Četiri knjige o arhitekturi”. Njegove knjige su se pokazale praktičnijima od svih prijašnjih (vjerojatno zbog njegovo iskustva kao kamenoklesar) jer je znao problemima prići s tehničke strane, ali i s estetske uz puno razumijevanje za idealne proporcije (tzv. zlatni rez).
Godine 1559., kada se nastanio u Veneciji, već je bio najpriznatiji arhitekt u Italiji. Dosta njegovih projekata izvedeno je nakon njegove smrti 1580. godine, ali su se svi pridržavali njegovih originalnih nacrta.

U Vicenzi i okolici, te u Veneciji, izgradio je mnogobrojne monumentalne građevine skladnih proporcija kao što je crkva San Giorgio Maggiore iz 1566. godine u Veneciji. Crkvu je komponirao kao dva rimska hrama, jedan u drugom, različitih veličina i visina. Unutra je komponirao otvoreni zaslon na istočnom kraju, te prema oltaru zakrivljene transepte i visoku kupolu tako da bi stvorio dojam što većeg prostranstva.
Iste godine započeo je svoju slavnu vilu La Rotonda ili Vila Rotonda u neposrednoj blizini Vicenze. Ona je primjer suburbanog tipa koji se može usporediti s rimskim carskim vilama (Hadrijanova vila u Tivoliju ili vila u Frascatiju), ali koji je u Venetu rjeđi. Iako je Palladio očito bio inspiriran rimskom arhitekturom, njegova fino proporcionalna i skladna vila je bila potpuno originalna.
Palladijeve vile (npr. vila Barbaro) su bile praktična, aktivna gospodarstva za velike venecijanske obitelji koje su ponovo tražile napuštenu zemlju u Venetu i istodobno osiguravale osvježavajuća utočišta za ljeto. Upravo su ove paladijske vile poslužile kao uzor za engleske i američke ladanjske dvorce u 18. stoljeću. [1].
Palače Thiene, Chiericati i kazalište Teatro Olimpico u Vicenzi, Palladio je izveo prema načelima rimskog arhitekta Vitruvija, a pregradio je i staru gotičku vijećnicu, tzv. Basilicu. Palladio opremio veličanstvenim renesansnim lađama koje se sastoje od toskanskih-dorskih i iznad njih toskanskih-jonskih stupova, lukova poduprtih manjim dvojnim stupovima, balustrada i okruglih otvora, grupiranih tako da proizvedu uzbudljive efekte svjetla i sjene. Ovo rano remek-djelo, građeno od 1546. do 1614. godine, pribavilo mu je glas genijalnog graditelja.
Napisao je “Četiri knjige o arhitekturi” kojima je znatno utjecao na razvoj europske arhitekture, osobito u engleskoj gdje se u 17. i 18. stoljeću arhitektura po njegovim načelima smatrala samostalnim pravcem – paladijanizam, koji je bio preteča neoklasicizma u umjetnosti.

Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku
dirigent: Filip Pavišić
Trg Ivana Pavla II

G A L A K O N C E R T

1. G. Rossini: SEVILJSKI BRIJAČ Izvode: Ljubomir Puškarić i orkestar
Arija Figara (Largo al factotum)

2. G. Rossini: SEVILJSKI BRIJAČ Izvode: Jelena Štefanić i orkestar
Arija Rosine (Una voce poco fa)

3. G. Rossini: SEVILJSKI BRIJAČ Izvode: Berislav Puškarić i orkestar
Arija Don Basilia (La calunnia)

4. V. Bellini: NORMA Izvode: Vesna Baljak, zbor i orkestar
Arija Norme (Casta diva)

5. F. Cilea: ARLEŽANKA Izvode: Božimir Lovrić i orkestar
Arija Federica (E’ la solita storia)

6. L. Delibes: LAKME Izvode: Jasna Komendanović, Iskra
Duet Lakme i Mallike Stanojević i orkestar

7. G. Puccini: TOSCA Izvode: Sanja Toth i orkestar
Arija Tosce (Vissi d’ arte)

8. G. Verdi: NABUCO Izvode: zbor i orkestar
“Va pensiero”

9. G. Donizetti: LJUBAVNI NAPITAK Izvode: Robert Adamček i orkestar
Arija Belcorea

10. V. Bellini: LA SONNAMBULLA Izvode: Vesna Baljak, zbor i orkestar
Arija Amine (Ah! Non giunge)

11. V. Bellini: LA SONNAMBULLA Izvode: zbor i orkestar
“Qui la selva piu folta”

* * * * *

12. G. Verdi: TRUBADUR Izvode zbor i orkestar
Zbor Cigana

13. G. Verdi: TRAVIATA Izvode: Božimir Lovrić i orkestar
Arija Alfreda (Lunge da lei)

14. G. Puccini: LA BOHEME Izvode: Sanja Toth i orkestar
Arija Mimi

15. G. Verdi: TRAVIATA Izvode: Ljubomir Puškarić i orkestar
Arija Germonta

16. G. Puccini: LA BOHEME Izvode: Jelena Štefanić i orkestar
Arija Mussete

17. A. L. Webber: CATS Izvode: Danijela Pintarić i orkestar
“Memory”

18. V. de Crescenzo: LA RONDINE AL NIDO Izvode: Ladislav Vrgoč i orkestar
arr. C. Contini

19. H. Mancini: MOON RIVER Izvode: Berislav Puškarić i orkestar
arr. C. Contini

20. E. De Curtis. NON TI SCORDAR DI ME Izvode: Claudio Contini i orkestar
arr. C. Contini

21. F. Sartori: TIME TO SAY GOODBYE Izvode: Danijela Pitarić, Božimir
Lovrić i orkestar

22. Napuljska kancona: O, SOLE MIO! Izvode: solisti i orkestar

Dirigent / Filip Pavišić

Solisti:
Vesna Baljak, sopran
Jasna Komendanović, sopran
Danijela Pintarić, sopran
Jelena Štefanić, sopran
Sanja Toth, sopran
Iskra Stanojević, mezzosopran
Claudio Contini, tenor
Božimir Lovrić, tenor
Ladislav Vrgoč, tenor
Robert Adamček, bariton
Ljubomir Puškarić, bariton
Berislav Puškarić, bas

Zbor i orkestar HNK u Osijeku

Koncertni majstor / Ioan Pauna
Korepetitori / Damir Šenk i Igor Valeri
Zborovođa / Ljubica Vuletić
Inspicijentica / Irena Budak

Branko Ružić rođen je u Sl. Brodu 4. ožujka 1919. Već zarana iskazuje crtački talent u osnovnoj školi u Vinkovcima. Poslije završetka osnovne škole njegov učitelj Pavao Divić upozorava profesora crtanja Vinka Pajalića na Ružićevu darovitost te ohrabruje talent mladoga Ružića koji zajedno sa svojim starijim školskim kolegama, Slavkom Kopačem i Rudolfom Sablićem odlazi na slikanje u prirodu. 1935. pokreće list «Svjetlost» kojem je urednik, i u kojem zajedno sa svojim kolegama objavljuje vlastite priloge. Ružić je u tri godine od 1937. do 1940. promijenio nekoliko studija koji su ga privlačili: strojarstvo, arhitektura, povijest književnosti, povijest umjetnosti. Na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti studira kiparstvo od 1940. do 1944. Diplomirao je kod Ive Lozice i Frana Kršinića s kojim je bio veoma blizak. Kod prof. Tomislava Krizmana upisuje grafiku od 1944. do 1945. Iako je stekao diplomu kipara, odlučuje se i za studij slikarstva u klasi prof. Marina Tartaglie koji pohađa između 1945. i 1948. Te iste 1948 po prvi puta je nazočan na IV izložbi ULUH-a, gdje je privukao pozornost kritike. Njegovi prvi zapaženi radovi odražavaju poslijeratno doba i tematiku koja je tada prevladavala. Španjolska i manetovska tradicija vidljiva je u njegovom velikom platnu «Zlodjela okupatora»(1948.) U ciklusu «Cigani» likove još više stilizira udaljavajući se od tada sveprisutnog realizma. 1951. u Vinkovcima mu je priređena prva samostalna izložba a iste godine Udruženje likovnih umjetnika u Zagrebu dodjeljuje mu atelje u Voćarskoj 76 u kojem je radio do svoje smrti. Bavio se pedagoškim radom te pisao o umjetnosti. Imao je šezdeset i sedam samostalnih izložaba u zemlji i inozemstvu. Njegovi radovi bili su izloženi na više od dvije stotine skupnih izložaba. Autor je spomenika: Moša Pijade (Beograd, 1969), Korablja (Zagreb, 1970), Ljudi (Osijek, 1977), Vinkovačke jeseni (Vinkovci, 1978), Čudo u Milanu (Fallersleben, 1978), Fontana s pticama (Wolfsburg, 1978), Spomenik palim Zagrepčanima (Zagreb — Dotrščina, 1981), Provincijalat Bosne Srebrene (Sarajevo, crkva Sv. Križa, 1981). Izlagao je na XXXII.bijenalu u Veneciji 1964. gdje mu međunarodni žiri dodjeljuje nagradu za internacionalnu skulpturu „David Bright Fondation“. Dobitnik je mnogobrojnih nagrada i priznanja, među kojima i Nagrade općine Rovinj (1967, 1972), Nagrade grada Zagreba (1968) i Republičke nagrade za životno djelo “Vladimir Nazor” (1986). Djela mu se nalaze u brojnim muzejima i galerijama u zemlji i inozemstvu, a najveći broj u Galeriji Ružić, koja je — zahvaljujući njegovoj donaciji od više od četiri stotine djela — otvorena 15. lipnja 2004. godine u kompleksu Tvrđave Brod u Slavonskom Brodu. Osim u mnogobrojnim katalozima, njegovo je stvaralaštvo prikazano i u dvjema monografijama — Mladenka Šolman: Branko Ružić (Moderna galerija Zagreb, Grafički zavod, Zagreb 1977) i Mladen Pejaković: Branko Ružić (Akademija likovnih umjetnosti Zagreb, Galerija umjetnina grada Slavonskog Broda i Hrvatsko društvo likovnih umjetnika, Zagreb 1996). Branko Ružić umro je 27. studenog 1997. godine u Zagrebu.