Dašak Australije u dvorištu Rektorata

Dubravko Lapaine u didgeridoo se zaljubio prije desetak godina i to toliko da je odlučio ostaviti postdiplomski studij matematike i posvetiti se glazbi. Ovaj instrument i glazba koju proizvodi, otkriva Lapaine, pogađa onaj arhetipski dio čovjeka od kojega smo se svi udaljili kroz sveopću modernizaciju. On ga vidi kao primitivni alat koji nam pomaže da dopremo do svoje unutrašnjosti, da kroz vibracije koje proizvodi osjetimo svoju dijafragmu i srce. Da bi se doživjelo glazbu didgeridooa treba je slušati tijelom, a ne umom, zaključuje Lapaine.

Ljubav iz drugog kuta

Kazalište Gavella donijelo je u Barutanu priču o dva mlada bračna para čiji se životi isprepletu na čudan način, nakon što se međusobno upuste u aferu. Nakon nastupa prije nekoliko dana s predstavom Muškarci.hr, Andrej Dojkić sinoć je pokazao jedno posve drugo lice. Predstavu je, rekli bismo, gotovo sam iznio, izvrsnom glumom koja iz glumca i fizički i emotivno izvlači posljednji atom snage. Ništa nije zaostajala ni Barbara Nola, dok su Hrvoje Klobučar i Tara Rosandić ipak ostali manje zamijećeni. “Srce veće od ruku” donosi situacije u kojima se ljudi nađu kao preljubnici, ali i bračni partneri, ne donosi rasplet priče, sve završava međusobnim pitanjem – “i šta ćemo sad?” i odgovorom – “ne znam”. Redateljski prvijenac Tamare Damjanović osječka je publike izvrsno prihvatila, a s obzirom da ova mlada Osječanka nije još ni diplomirala, možemo zaključiti da je pred njom svijetla budućnost.

Pluća (za svako krilo po jednom)

Po prvi put od kada su postavili predstavu „Pluća“ Jadranka Đokić i Amar Bukvić odigrali su dvije izvedbe zaredom, s tek polusatnom stankom. Teatar Exit uvijek privuče značajan broj gledatelja, no ovdje je riječ o komadu koji se igra pred manjim brojem ljudi, stoga je organiziran u Barutani. (Što se s obzirom na kišu, i u tom smislu pokazalo dobrim potezom.) Đokić i Bukvić bave se problematikom tipičnog mladog para koji živi suvremenim načinom života, s naglaskom na ekološku osviještenost, koja im u jednome trenutku postaje i izgovor da u vezi ne bi krenuli dalje. Nakon što smo večer prije gledali dramu koja je govorila o tome kako je ljubav moguća i u trećoj životnoj dobi, ova sinoćnja pokazala je da prava ljubav ipak sve preživi. S mnogo emocija i s jedne i druge strane, a istovremeno bez nepotrebne patetike. Dvostruke čestitke i Jadranki i Amaru, jer tako zahtjevnu predstavu nije bilo lako iznijeti dva puta zaredom.

Ni kiša nam ne može ništa

Nakon što su gradonačelnik Ivan Vrkić i najstariji član obitelji Vukelić, Paul, otkrili spomen-ploču na kući u Ulici Lorenza Jaegera, u kojoj je živjela Vilma Vukelić, uzvanici i građani su se premjestili u Lapidarij Muzeja Slavonije. Tamo je predstavljena istinita obiteljska kronika obitelji Vukelić, „Mi djeca Solferina“ koju je napisao Maroje Mihovilović, također član te obitelji. Iako je u jednome trenutku započela jaka kiša, okupljeni građani nisu se razbježali, već su se sklonili u natkrivene dijelove Lapidarija tako da je promocija nesmetano nastavljena. O knjizi su, uz autora i gradonačelnika, govorili i dr.sc. Vlado Obad, koji je na neki način i „zakotrljao“ cijeu priču prije 30 godina, zatim dr.sc. Dinko Župan s Hrvatskog instituta za povijest, kao i novinar Drago Hedl. Promociji je nazočilo čak 15 potomaka Vilme Vukelić koji su došli iz svih krajeva svijeta.

“Kako život”

Kako život?, pitanje je koje se u posljednje vrijeme rijetko postavlja, no s druge strane takvi mali znaci pažnje osobama treće životne dobi jako puno znače. A upravo starijim osobama, i njihovim životom u jednom staračkom domu, bavi se predstava Nine Mitrović koju su glumački izvrsno iznijeli Biserka Ipša, Ecija Ojdanić, Siniša Popović i Vinko Kraljević. Osim ukazivanja pozornosti na činjenicu da su međuljudski odnosi svake vrste, a prema starijim osobama posebno, već prilično narušeni, ova drama Kazališta Moruzgva pokazuje da se ljubav može dogoditi bilo kada i bilo gdje, te na taj način budi pozitivan odnos prema životu. Predstava je premijerno izvedena u listopadu prošle godine, a već je zaslužila i dvije nagrade na Festivalu glumca u Vinkovcima.

“Glas stripa” i Dubravko Mataković

I novijih uradaka, ali i starijih od prije 15-ak godina, svega pomalo izabrao je Dubravko Mataković za izložbu “Glas stripa” koja je sinoć otvorena u galeriji Kazamat. Kaže i kako strip baš nije “materijal” za izložbe pa je ubacio i pokoju ilustraciju kako bi sve skupa bilo zanimljivije. U svakom slučaju, nije jednostavan posao izabrati između tisuća tabli stripa koje je kroz svoju dugogodišnju karijeru nacrtao. Kao što nije jednostavno niti pronaći uvijek inspiraciju za crtanje. Mataković kaže kako ima dana kada dođe do zamora, no jednom kad nađe temu, s realizacijom rijetko kada ima problema. Zaključio je kako je to što radi posao, jer od toga i živi, ali prvenstveno ljubav.

MUŠKARCI.HR

Iako je predstava nedavno već igrala u osječkom HNK-u, komedija Teatromana i Kerempuha “Muškarci.hr” izazvala je nevjerojatno zanimanje Osječana. Usprkos činjenici da su dodatni stolci osigurani ispred video-zida na Trgu svetoga Trojstva, dvorište rektorata bilo je premalo da bi primilo sve koji su htjeli pogledati Borisa Svrtana, Gorana Grgića, Amara Bukvića i Andreja Dojkića. Dečki razgovaraju uz pivu zapravo samo o jednoj stvari – o ženama (i svom odnosu s njima). Težak zadatak da s puno autoironije progovore o tome kako muškarci vide sebe u svijetu žena. Jer iako se na prvu može učiniti da ogovaraju žene, na kraju priznaju da svaku bitku oni ustvari izgube. Donose teme i priče iz svakodnevnog života, u kojima se svatko našao, bilo sa ženske ili muške strane, i zbog toga je to, otkrivaju glumci, publici toliko zabavno.

“Volim crtane filmove”

Iako se, kako je otkrio na otvaranju izložbe “Volim crtane filmove”, slikanjem bavi još od osnovne škole, Davor Gobac široj javnosti još je uvijek nepoznat kao slikar. Svoja djela, koja je povjesničar umjetnosti Igor Loinjak svrstao u urbanu naivu, Osječanima je izložio u Kulturnom centru Eurodoma. Gobac kaže kako je dosad naslikao svega 60-ak slika, jer mora biti u posebnom raspoloženju da bi se uhvatio kista. No sve slike i dalje čuva, jer ih ne prodaje. Sada planira urediti atelje u kojem će se više posvetiti hobiju, a želja mu je okušati se u velikom formatu. U svom stilu dodao je kako će te možda i prodavati, jer će biti velike i skupe. Izložbu, kako ih on sam naziva, remek-djela možete pogledati za trajanja OLJK-a, dakle, do 12. srpnja.

“Vilijun”

Do posljednjeg stolca popunjeno gledalište u dvorištu Muzeja likovnih umjetnosti još je jednom potvrdilo da Osječani uživaju u svim kulturnim i umjetničkim izražajima. Između ostalog, i u ambijentalnoj izvedbi poetskog čitanja.

“Vilijun” je roman Jasne Horvat o Marku Polu i Kublaj kanu u godini njihova rastanka. Marko Polo pripovijeda Kublaj kanu o gradovima na Putu svile, a Kublaj kan ga sa zanimanjem sluša kako bi odlučio hoće li mu dopustiti povratak u domovinu. Vilijun je roman namijenjen sklonima putovanjima i upoznavanju samoga sebe kroz oči drugoga. Na Osječkom ljetu kulture na taj su nas put poveli redatelj Robert Raponja te Stipe Gugić, Josip Ledina, Tamara Šarlija, Mira Dobrković i Milica Lukić. Zanimljivo je za istaknuti kako će čitav event biti virtualno arhiviran na Topoteci, te tako javno i globalno osigurati dodatnu promociju Osječkom ljetu kulture.

Austrian Ballet Gala

Taktovi Mozarta, Straussa, Čajkovskog, Boccelija, Hopkinsa… koje su pratili gipki pokreti 15 mladih plesača ovladali su scenom OLJK-a u dvorištu Rektorata. Europa Ballet iz St. Poeltena, u Godini kulture Hrvatska – Austrija 2017., kroz nešto više od sat vremena izveo je 14 koreografija nazvanih “Austrian Ballet Gala”. Riječ je o kombinacijama koreografija modernog i klasičnog plesa te bečkog valcera. Europa Ballet gostuje po čitavome svijetu sa svojim izvedbama, a iako je riječ mahom o mladim ljudima, pokazali su i dokazali svoju profesionalnost na osječkoj pozornici pred petstotinjak ljubitelja baleta.

Ustav Republike Hrvatske

Prema Ustavu Republike Hrvatske svi smo jednaki – bez obzira jesmo li Hrvati, Srbi, bivši ustaše, homoseksualci, zdravi, bolesni… No idealno društvo u kojem bi to tako savršeno funkcioniralo naravno da ne postoji. U Hrvatskoj ni pogotovo. No što se dogodi kada homoseksualac s bolesnim ocem, koji se za vrijeme Drugog svjetskog rata postavio uz ustaški režim, treba usluge medicinske sestre čiji je muž policajac ali i Srbin, a istovremeno i taj Srbin treba njega… upravo to su saznali gledatelji u prepunom dvorištu rektorata, no i pred video zidom na Trgu sv. Trojstva. GSK Kerempuh, odnosno Borko Perić, Nikša Butijer, Ana Maras Harmander, Matija Šakoronja, Vedran Mlikota i Damir Poljičak nasmijali su, ali i zamislili približno tisuću ljudi donoseći, u biti, svakodnevicu Hrvatske. Kao i istoimeni film, i predstava diljem zemlje postiže nevjerojatne uspjehe i puni gledališta gdjegod dođu.

Po završetku, dobar dio publike preselio se na Trg, gdje su glumci Umjetničke akademije u Osijeku, predvođeni redateljem Jasminom Novljakovićem pokazali što je to ulični teatar. Naziv je bio “Crveno i crno”, a ovo je bio svojevrsni prikaz nastojanja da se na Akademiju uvede i studij uličnog teatra, oblika umjetničkog izražavanja vrlo slabo prisutnog ne samo u našem gradu, već i čitavoj zemlji.

30-ak sugrađana, pak, ostalo je u dvorištu Rektorata poslušati razmišljanja glumaca “Kerempuha” o samoj predstavi ur razgovoru koji je s njima vodila teatrologinja Anđala Vidović, suradnica Osječkog ljeta kulture.

“Vilinska prašina” rasipa se i danas

Promocija čitanja jedne od najvažnijih aktivnosti koja se proteže kroz cijeli život, jedan je od ciljeva Festivala slikovnice Čuvari priča. S obzirom da je sa stjecanjem dobrih navika uvijek poželjno krenuti što ranije, Gradska i sveučilišna knjižnica Osijek i ove godine u sklopu Osječkog ljeta kulture najmlađima pokušava na zanimljiv i prihvatljiv način približiti knjigu i čitanje. Već prvoga dana Festival je privukao na desetke mališana željnih dobrih priča i dobrog druženja, a Vilinska prašina rasipat će se i tijekom današnjega dana, sve tamo do 19 sati, kroz čitaonice, igraonice, radionice, pričoglumionice…

X