Areta Čurković

Sudbina je htjela da Osječko ljeto kulture upravo 2020. obilježava 20. godina djelovanja.

U godina koja će ostati zapamćena po brojnim promjenama i izazovima, i za ovogodišnji OLJK donijet će male iskorake i novitete. Ne toliko zbog koronavirusa, nego zato što to dvadeseta obljetnica zaslužuje.

Službene informacije morat ćemo još malo sačekati, a u međuvremenu imamo priliku prisjetiti se brojnih dosadašnji sudionika, suradnika i organizatora.

Za prvi razgovor odabrali smo, a koga drugoga nego našu proslavljenu umjetnicu i glumicu Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića. Areta Ćurković, junakinja brojnih predstava prisjetit će svojih OLJK iskustava.

Velike glumačke uloge ostvarili ste na OLJK-u, koliko ovakva manifestacija može značiti za kulturu i promicanje kulture općenito?

Razmišljam kako zapravo nema prave riječi kojim bi se iskazala važnost OLJK-a. Kad samo pomislim kolika je silna publika prošla kroz ovaj ljetni festival i koliko sad imamo ambasadora kulture. Puno sam puta osluškujući publiku ali i u izravnim razgovorima osjetila koliko jednostavno obožavaju i jedva čekaju svaki novi OLJK. Znači, prevažna je i neizmjerno potrebna ljudima našem gradu ali i cijelom ovom djelu Slavonije i regije.

Kakve vas uspomene vežu za OLJK? U kojim predstavama ste igrali i kakva je atmosfera općenito na OLJK-u?

Atmosfera je svečana, prekrasna, nekako uzvišena. Baš sam sinoć pričala kako je jednog ljeta kad smo imali premjeru “Kneje” u režiji Dubravke Crnojević Carić iza jednog drveta da bi izbjegao euforiju predstavu gledao i Maksim Mrvica koji je imao koncert na OLJK-u. Sljedeći dan poslao je mail na dječje kazalište, čestitku i svoje lijepe dojmove. Imala sam čast igrati na prvom “začetnom” OLJK-u u predstavi “Bistri vitez don Quijote od Manche” u reziji Zlatka Svibena. Igrala sam štitonošu Sancho Panza, a partner mi je bio Krešimir Mikić. Puno je anegdota oko te predstave, bio je to spektakl. Igrala sam još u predstavama “Ivica i Marica”, “Zlatni danci”, “Velika ,velika zemlja Oz”, “Kolbaba i Brzojavko”, “Završnica” za koju sam i nagrađena dok su se na OLJK-u još dodjeljivale nagrade. Igrala sam i u predstavama “Emil i detektivi “, “Jamesove mačke”, “Jonathanov let”, surađivala na mnogim drugim… Užasno sam ponosna jer je OLJK pozvao našu predstavu “Ljub…av-av” koju sam režirala i radila sa svojim srednjoškolcima gdje su nas isto prepoznali i nagradili u Sisku na međunarodnom festivalu “Maslacak”, a koja je posvećena priči osječkog azila i prekrasnih ljudi i volontera koji su bezuvjetno puni ljubavi. Puno je predstava, često sam zbog svojih proba i propustila sjajan program, no i ono sto sam pogledala je vrijedno ali evo izdvojila bi prekrasnu predstavu Zkm a “Brat magarac” u režiji Renea Medvešeka, prepunog rektorata (sjedili smo na betonu ispred pozornice) , “Noževi u kokošima” režija Saša Anočić… ah ne mogu se zaustaviti.

Koje iskorake treba napraviti manifestacija OLJK da bude još zamjetnija, kako na nacionalnoj tako i na međunarodnoj razini?

Samo nadograđivati i podizati postavljenu ljestvicu. Bilo bi mi zanimljivo nekakvo rađanje predstave pa čak i internacionalne kooprodukcije kako suradnika, tako i s kolegama glumcima za početak recimo sa Slovencima, Srbima, Bosancima ali i dalje. Druga stvar koja bi mi bila zanimljiva pozvati neke poznate osobe koje bi održavale radionice gdje bi mogle nastajati i neke instant, male predstavice, izlaganje publici, ili zanimljiva interakcija s publikom, čak uključivanje amatera i prije glavne izvedbe kao što na filmskim festivalima prije dugometražnog ide kratki film, mogu se prezentirati inserti s radionica i sl. Bilo mi je super kad su uvedeni razgovori s glumcima, autorima s publikom uz vođenje moderatora. Bit će ideja samo da dođe vrijeme da ih možemo realizirati. Svake godine uz sve postojeće može biti jedna novina koja se može izmjenjivati.

X